Poetično bilježenje praznine, samosvojnost umjetničkog bića
Ljubomir Perčinlić rođen je u Zenici, u Bosni i Hercegovini, 28. svibnja 1939., studij slikarstva
završio je na Likovnoj akademiji u Beogradu u klasi profesora Nedjeljka Gvozdenovića, 1966. godine.
Po završetku studija vraća se u Zenicu koju napušta početkom rata u Bosni i Hercegovini
i dolazi u Zagreb, gdje i umire 7. rujna 1998.
Iz monografije Marijana Susovskog o Ljubomiru Perčinliću naslovljene Ulazak u prostor svjetlosnog isijavanja donosimo nekoliko ulomaka.
Perčinlić slika imperative svoje nutrine, dijalektiku koju mu određuje njegov „misaoni prostor“. To je imanentnost njegova senzibiliziranog bića. Promijenjeni stavovi o smislu umjetnosti nastali krajem šestog desetljeća omogućili su mu odmak od iluzionističkog prostora vanjske realnosti k imaginativnom, ali čvrsto sazdanom osobnom unutrašnjem likovnom prostoru. Okreće se građi svoje realnosti koju uobličava u vizualnoj materiji koja tu realnost najbolje može interpretirati. Poznaje samo svoju istinu koja postaje bit kada se materijalizira u likovnoj formi…..
Inspiracija starom bosanskom arhitekturom
Ljubomir Perčinlić je tijekom šezdesetih godina uz mrtve prirode i pejzaže radio i slike na kojima je svojim specifičnim načinom interpretirao elemente arhitekture ranokršćanskih, romaničkih bazilika, srednjovjekovnih gradova, Zenice i motive stećaka. Godine 1969., znači neposredno nakon studija, Perčinlić izlaže u Galerji likovnih umjetnosti u Osijeku dvadesetak uljanih slika koje prema tekstu Ota Švajcera u „Glasu Slavonije“ pripadaju razdoblju geometrijske apstrakcije. Švajcer spominje ponavljanje „motiva luka, u sklopu s linijom vertikale u raznim proporcionalnim odnosima“. Govori o „iracionalnom zapletu rasterskog sistema ploha, s raznim tonskim skalama jedne te iste temeljne boje – kakva je simbolika u tim geometriziranim oblicima i u tim bojama sadržana i tko može doprinijeti do dna njihova značenja? A ipak, u vizualnom dodiru s tim planovima i površinama osjećamo se uvučeni u jednu stvarnost, koja je doduše imaginativna, ali zato ne manje sugestivna i lijepa. Prihvaćajući taj sistem oblika i slijedeći njihove tokove dolazimo do čudesnih tvorbi, koje nam predočavaju nove odnose i nove svjetove, tajne, radi njihova nutarnja sklada, i uzbudljivosti, radi znakova čiji smisao nije čitljiv. (…)