Triade Ansambla Antiphonus
Ansambl Antiphonus 30. siječnja priredio je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu treći koncert u svome ciklusu Triade. Stalni gost Ansambla čembalist Pavao Mašić odsvirao je solistički nekoliko skladba
Dana 30. siječnja 2018. priredio je Ansambl Antiphonus u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu treći koncert u svome ciklusu Triade. Profiliran primarno za izvedbe rane glazbe odabrao je taj vokalni sastav ovaj put klasike 20. stoljeća naslovivši koncert „Contemporary, yet fun!“. Stalni gost Ansambla Antiphonus čembalist Pavao Mašić odsvirao je solistički nekoliko skladbi. Vokalni solisti bili su sopranistice Anabela Barić, Ana Jembrih i Monika Cerovčec, Martina Borse (alt), tenori Želimr Panić i Jurica Petar Petrač te Tomislav Fačini (bas), ujedno umjetnički voditelj ansambla. Koncert je popratio opširni program, podijeljen u dvije cjeline: „Musica cantata“ o čemu su pisali članovi ansambla i „Musica cantata“ o čemu je pisao Pavao Mašić.
Austrijski skladatelj i pijanist Ernst Toch (1887.-1964.), jedan od prvih skladatelja avangarde, skladao je 1930. suitu od tri stavka „Gesprochene Musik“ (Govorena glazba). Njen treći i najpoznatiji „Zemljopisna fuga“ osmislio je za tehnološki medij, odnosno za snimku glasova koja bi se reproducirala na gramofonskoj ploči u velikoj brzini. Tekst u kome se ponavljaju imena mjesta i zemalja donose četiri glasa prema strogim pravilima barokne fuge. Težište programa bilo je na vokalnim i skladbama za čembalo mađarskoga skladatelja Gyórgyja Ligetija (1923.-2006.) koji je veći dio života proveo u Austriji postavši jednim od nositelja glazbene avangarde. Zbirka „Nonsens madrigals“ skladana je između 1988. i 1993., a članovi Ansambla Antiphonus odabrali su nekoliko naslova: „A Long Sade Tale“ (na dijelove teksta iz romana za djecu „Alisa u zemlji čuda“ Lewisa Carrolla), „Alphabet“ u kome se glasovi (engleske) abecede izgovaraju fonetski i „The Cuckoo on the pear tree“, dječju pjesmicu čiji je autor teksta William Bright Rands. U nizu Ligetijevih skladba za čembalo za vrijeme kojih su predahnuli vokalni solisti odsvirao je Pavao Mašić njih tri: „Continuum“ (1968.), brzu, u kratka trajanja raslojenu, poput mikropolifonije gdje se pojedine dionice kreću u malim interevalima koji zbrojeni daju dojam snažne zvučne mase. „Passacaglia ungherese“ (1978.) građena je na principu te barokne forme, na temi bliskoj folkloru oko koje se isprepliću tehnički iznimno zahtjevne varijacije.