Prepletanje fikcije i zbilje
Rat se još uvijek upisuje u književnost pa se tako u registru imena poratnih književnika uz, primjerice, Pavla Pavličića, Sinišu Glavaševića, Ivu Brešana, Stjepana Tomaša, Ratka Cvetnića, Alenku Mirković, Slađanu Bukovac, i mnoge druge naše pisce, upisao i Ante Gugo (1963.) poratnim romanom “Žetva u polju otrovaâ€.
Roman “Žetva u polju otrova†može se iščitavati kao autobiografska proza pri čemu valja razlikovati autobiografiju od autobiografskoga pisma. Gugin roman nije klasična autobiografija koja vjeruje u referentni oblik autentične zbilje, mada se posredstvom stvarnih povijesnih događaja autor približava povijesnoj zbiljnosti. Gugin roman autobiografska je proza klasičnog književnog diskursa devedesetih u kojoj se pleše na samoj granici između fikcije i zbilje. Kako je najčešći oblik autobiografizma u poratnoj prozi “nostalgija†nije neobično i da autor romana poseže za nostalgičnim tehnikama katalogizacije, eidetskih slika i imenovanja. Pripovjedač na početku opisuje događaje iz djetinjstva Ivana Šimića u Dalmatinskoj zagori na koje ga vraća miris pečenoga kruha iz obližnje pekare razorenoga grada Terandvora u koji dolazi izvještavati s prve crte bojišta. Izvor nostalgije pripovjedača u činjenici je da je rat uništio i uništava njemu poznate ulice pa se slike iz djetinjstva nameću same po sebi. Eidetskim slikama i živo zapamćenim percepcijama pripovjedač se intenzivno prisjeća mirisa i oblika pečenoga kruha pred kojim uskrisuje svijet odrastanja u Jugoslaviji u koji nas pripovjedač uvlači postepeno. Pripovjedač poseže za nostalgičnim postupkom imenovanja te u romanu oživljavanja mjesni govor, tj. nestandardni jezik, koji se govorio u pripovjedačevu gradu i okolici. S obzirom na odnos pripovjedača prema priči riječ je o “ja-romanu†u kojemu je jedan od likova i pripovjedač. Tekstura romana preplavljenja je ispreplitanjem zbilje i izmišljanja, faktografije i fikcije, no posebnost je romana svakako do sada hrvatskoj publici nepoznate pripovjedanje iz vizure glavnoga lika novinara, hrvatskoga branitelja dragovoljca s puškom u ruci, čime autor svoj osobni životni poziv i vokaciju ugrađuje u fabulu romana pritom želeći istaknuti važnu ulogu novinara i novinarstva u Domovinskom ratu.