TREBA MI ŽIVOTNA JEDNOSTAVNOST
Ponedjeljak, 5. ožujka
Prošli sam tjedan nakon dugo vremena bila u Hrvatskom narodnom kazalištu. Prikazivala se opera Ero s onog svijeta. Gledajući velik broj glumaca, pjevača, dječice koja statiraju, plesača i svirača razmišljala sam koliko truda je potrebno kako bi se sve posložilo i publici predstavilo u najboljem svjetlu. Koliko se talenata zatekne na jednoj pozornici, koliko toga nosimo u sebi i kakve bi svi mi „predstave“ radili kada bismo iskoristili ono što je u nas ionako već uliveno, što u nama stoji; možda otkriveno, možda neotkriveno, ali nerealizirano, nikad uvježbano. Koliki ushit čovjek osjeti kada iz sebe izbaci dar koji posjeduje i uzgaja, koliko se toga dogodi u njemu i u „publici“… Koliko interakcije među ljudima jer netko raspolaže talentom, jer zna prenijeti iskustvo, jer zna otpjevati emociju koja pogađa, jer zna napisati bajku iz koje čitamo mudrost koju uobičajenim rječnikom možda ne bismo prihvatili. Koliko je oko nas govornika, tješitelja, odgajatelja, pjesnika, slušatelja i koliko svi doprinosimo ljepoti koja se događa kada jedan u sebi prepozna i razvije, a potom ponudi svoj dar svijetu na uvid.
Sve me to vodi do dramske skupine čiji sam član bila, do godina u kojima smo se jedni drugima otkrivali, napeto slušali tekstove što smo ih sami stvarali, uživljavali se u uloge i nakon mjeseci truda, vježbe, prepirki, mirenja, rada, reda i kaosa konačno stali pred publiku; nekad malu, nekad veliku. Ponekad sam s njima stajala na pozornici i glumila, a ponekad sam ih kao voditeljica gledala sa strane. Promatrala sam svakoga od njih, svakog sam poznavala. Poznavala sam njihov put od prihvaćanja uloge do stupanja na pozornicu i to su bili trenutci u kojima čovjeka preplavi ponos.