Sjetna dječačka duša u potrazi za ljepotom hrvatskog kazališta
U rodnom Zagrebu 26. veljače umro je Želimir Ciglar. Rođen 1962., studirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao kroatistiku 1989., a cijeli je život vezan uz kazalište. Još kao dijete glumio je u kazalištu, na filmu i na TV (u seriji Radio-televizije Zagreb “Prijatelji†na tekst Mate Lovraka u režiji Marija Fanellija), a zatim je nakon fakulteta od 1985. radio kao glumac-lutkar u ZKL-u. Nakon samo četiri godine shvaća da to nije njegov put a da ljubav prema kazalištu u njegovu životu može realizirati pisanjem o kazalištu, podučavanjem drugih, te organiziranjem i stvaranjem uvjeta za tuđe kazališne predstave, ali niti jedan taj posao nije mehanički “odrađivao” nego ga je doživljavao kao misiju.
Pisanje o kazalištu. Od 1989. do 2009. radi u Večernjem listu kao lektor, novinar i kazališni kritičar (uz prekid 1992.-1994. kada je bio urednik kulturne rubrike Školskih novina), ali kazališne je kritike pisao do kraja života za dvo/tjednike Vijenac, Hrvatsko slovo, portal Kulisa.eu, te časopise Hrvatsko glumište, The Bridge/Most, Kazalište… Bio je suutemeljitelj i četiri godine urednik emisije Književni utorak Obrazovnog programa HR, a višegodišnji urednik i voditelj TV emisije Pogled u kazalište koja je puštala snimke kazališnih predstava iz prošlosti uz njegove eseje.
Podučavanje drugih. Nakon odlaska iz Večernjeg lista od 2009. do 2011. radio je kao lektor hrvatskog jezika MZOŠ u Makedoniji na Filološkom fakultetu Blaže Koneski u Skoplju. Kao odlično sredstvo poticanja učenja i komunikacije sa studentima pokrenuo je blog https://zciglar.wordpress.com a internetski portal https://www.kroatisti.mk organizirao kao novinarsku radionicu. Zajedno s Ljubomirom Spasovim suautor je Male makedonsko-hrvatske čitanke. Sredinom 1990-ih kao dramski pedagog vodio je grupe u Dramskom studiju ZKM-a da bi se tom radu vratio na svom posljednjem radnom mjestu u Centru za kulturu Trešnjevka. Kako je rekao Vlado Krušić, za Ciglara dramska pedagogija nije bila podučavanje o glumi nego zadaća razvijanja mlade ličnosti i svih njezinih ljudskih potencijala, intelektualnih, osjećajnih i duhovnih, naime, kao učenje za život, posebice za život s drugima i za druge.
Organiziranje kazališnog programa. U CeKaTe-u je bio viši stručni suradnik – voditelj kazališne djelatnosti i to je bila i njegova četvrta faza bavljenja kazalištem – organizacija predstava. No, kao ni sve drugo u životu, ni to nije „odrađivao“ nego je imao viziju, pokušao je napraviti nešto korisno i dobro za hrvatsko kazalište – otvoriti jedan novi prostor koji će, iako na kazališnom rubu, sačuvati one važne sadržaje, ideje, poruke i ljude koji nemaju mjesta u kazalištu glavne struje. Tako je ugostio predstave poput Cyrano de Bergeraca u režiji Ivice Kunčevića (u koprodukciji s teatrom Manje je više), ili Sveticu u tami Venka Andovnoskog s Kostadinkom Velkovskom kao Majkom Terezijom gdje vrhunski profesionalci kroz likove govore o važnosti žrtve, ljubavi, posvećenja Bogu. Rado je pozivao i predstave manje poznatih kazališta kazališnih družina kao i dobre studentske predstave. Tako je stvarao jedan alternativni prostor dobrog kazališta za odrasle i za djecu.