PROSTORI HRVATSKE PROZE (Piše: Ivan BOŽIČEVIĆ)

Pisac je čitatelj koji “čita” svijet

Matko Sršen: Ljudi s greškom, Profil, Zagreb, 2017.

Dvadeset i tri naslova ukoričuje kratkoprozna knjiga Matka Sršena (1947.), autora kojega kulturna javnost identificira ponajprije kao kazalištarca, homo theatralisa; redatelja, dramskoga pisca, kazališÂ­noga pedagoga, profesora režije na zagrebačkoj ADU. U Sršenovu dram­skom opusu čelno mjesto ima “rekonstrukcija” izgubljene Držićeve komedije “Domet” (Pomet Marina Držića: rekonstrukcija). Naravno, nije riječ ni o kakvoj doslovnoj “rekonstrukciji” nego o osebujnom autorskom djelu visoke literarne kakvoće i poticajne scenske energije. Ta je “rekonstrukcija” praizvedene 2oo3. u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića u režiji Ivice Kunčevića, a zavrijedila je i zagrebačko uprizorenje.
No, usredotočeni smo na Sršenove kratkoprozne izvedbe, zanima nad kakvim su “greškama” obilježeni njegovi “junaci” i jesu li slijedom toga možda i negativci, prekršitelji, otkvačenjaci, u jednu riječ – grješnici. Knjigu otvara priča Ponoćni ekspres, ima vidimo “željeznički” kolorit no on se pojavljuje tek u završnici i ima perifernu ulogu. Narator-lik evocira u nekom društvu zgode i doživljaje iz djetinjstva, pa i zrelijih godina, a u njima (zgodama) ima ponajviše emotivnoga, ljubavnoga prediva i komešanja. Scenarij po kojem se događala, očitovala junakova ljubav je posve atipičan, nenormalan, izglobljen; ta se “luda” ljubav začela još u dječjem vrtiću, no nakon “vrtića” junak je svoju izabranicu ljubio “iznutra” dok je “izvana” iskazivao odbojnost, hladnoću, pa i ‘’mržnju” spram nekadašnje djevoj­čice koju je jedanput, dok su bili vrtićari, povukao “za kike”, u koje se drži on “valjda” bio “zaljubio”. Priča koja slijedi nakon uvodne (Potres mozga) također ima “željezničku” notu koja je puno izraženija negoli u uvodnoj prozi; njezina se radnja u početnim dionicama odvija u vlaku, u kojem se zbivaju neki činovi, događaju neki kontakti erotsko-spolnoga predznaka između Njega i Nje, dvoje putnika koji su se posve slučajno susreli i sučelili u vlaku. Priča će u završnici dobiti tragigrotesknu boju; suputnica iz vlaka završit će u bolnici, a tome će kumovati njezin “partner” koji će pritom apostrofirati njezinu iščašenost, ludost, njezinu “grješku” te će u jednoj situaciji reći: “Bože mili, kakva luđakinja!” Sršen je kazališni čovjek, on svoju temeljnu vokaciju očituje, i kada je prozaist; ugrađuje u priču teatralne, bizarne, ludističke, neprotokolarne scene, prispodobe, ugođaje, relacije, kombinacije. U rečenoj priči primjerice okršaj u parku u kojem sudjeluju “supatnici” ima u priličnoj mjeri teatralni ustroj. U tom će sukobu ona zaraditi potres mozga a On dobiti udarac u međunožje. Ludističko-teatralnu notu ima i “dubrovačka” priča (jer pisac je Dubrovčanin) Nastupno predavanje u kojoj se autor na komičan, šaljiv, zafrkantski način osvrće na svoja djetinje preokupacije i vrijeme kada je bio “stručnjak u fantastičnoj ornitologiji”. Dubrovačkost, evokativnost, zazivanje i rekreiranje davnih vremena, sve je to utkano u priču Bio sam Casanova u kojoj pisac prikazuje svoja djetinja diletantska kazališna iskustva, zgode, doživljaje i vragolije a njegove evokacije protkane su naravno komičnim, šaljivim, satiričnim, farsičnim predivom, jer on je držićevac, baštinik Držićeve komediografske popudbine. Piščeve evokacije nose i stanovitu dozu nostalgije spram davnih godina “pionirskog” naivizma i entuzijazma koji je, njemu i njegovoj družini, otvarao prostore teatarske iluzije, vodio ih “u očaravajuću zemlju mašte i slobode”.
Sršen nije uvijek raspoložen za komiku, igrariju, farsu, to bjelodano pokazuje priča Moj otac William Shakespeare koja ima ‘’ozbiljne”, pa i dramatsko-sudbonosne impulse i konotacije. To je priča o piščevu ocu i njegovoj ratno-poratnoj “situaciji”. U priči se spominje i fatalna Daksa, otočić ne kojem su nakon tzv. oslobođenja skončali brojni Dubrovčani; i piščev je otac zamalo završio na tome škoju. Sršen u priču uključuje i rane devedesete godine, apostrofira opsadu Dubrovnika a tada je i njegov život bio izložen pogibelji. Upravo tada oćutio je i snažnu identifikaciju s ocem, i njegovom “pričom” iz 1945.