UVIJEK OKRENUTA ŽIVOTU
Ponedjeljak, 12. ožujka
Pogled mi ujutro pada na maslinike i naš sivi putić koji uz njih vijuga. I dalje na uzvisinu Gaja, u makiju, u gusto vazdazeleno bodljikavo grmlje čestvine i planike isprepleteno čvrstim povijušama. Ovdje i ondje su grabić i bor. A nebo je svjetlomodro. Samo je u daljini gusti pramen magle uzduž vrhova Velebita, od Obrovca do Karlobaga, nebo spušteno na planinu.
Prvi put živim u kući s čijih se prozora gleda na sve četiri strane svijeta. Na istoku su krovovi velikih raskošnih kuća povratnika i iseljenika iz Amerike, Australije i Njemačke. Prema jugu je more, uspjenjeno uz obalu Puntamike, mirno prema Ugljanu, Sestrunju i Molatu. Na zapadu su na pučini Olib i Silba.
Imam 68 godina. U Zagrebu smo 2015. stvari potrpali u skladište, u Zadru iznajmili stan, na jednoj ledini počeli kopati temelje za novu kuću. Je li se pokazalo pametnim i dobrim? I dobrim i teškim. Svakako, veliko novo iskustvo.
Što se nebeskih svodova i morskih pučina tiče, i dalje naravno ne znam što je iza, što je iza daljine, što je iza dubine. Svakog se dana pitam, i danas se pitam, ali i osjećam da je u redu što ne znam.
Utorak, 13. ožujka
Ante se sprema leći na tepih, iz sobe je dovukao deku i jastučić. Smješta se i pokriva. Jerku, didu, kazuje o čemu će mu govoriti. Još jednom naravno o davnim danima kada se did Ivan, pradjed, spuštao s kolima i konjima s Kamešnice preko Sinjskog polja, u noći, pod susnježicom. Jerko govori: „Da, bili su dva naša konja, Lisac pirgaš i Žaran, i ždrijebe, i naš pas Fermut.