U današnjoj se Rijeci sve u kulturi zbiva nevoljko i prekasno

Gospodine Žic, odnedavno ste predsjednik riječkog Ogranka Društva hrvatskih književnika. Prvi je bio Andrija Vučemil (1996.), a Vi ste na tom mjestu naslijedili Silviju Benković Peratovu. Je li Ogranak pokrenuo književni život u tih dvadesetak godina?

– Nažalost, situacija je sada gotovo ista kao kad je Andrija Vučemil pokrenuo Ogranak! Samo nijansu beznadnija! Dakle, nedugo poslije Domovinskog rata, u Rijeci su postojali književnici koji nisu imali svoje glasilo i svoje prostorije. To je ubrzo riješeno, a “Književna Rijeka” je krenula na svoj krivudavi put. Nažalost, a cijela riječka povijest obilježena je frazom “nažalost”, dio književnika je umro, a drugi su ostarjeli i brinu se o svojim bolestima. Uz to gotovo smo ostali bez sredstava i došli na mali korak od gašenja Ogranka. Može se reći da je ona vrlo problematična politika forsiranja Hrvatskog društva pisaca Velimira Viskovića, nauštrb Društva hrvatskih književnika, dala svoje rezulate! I kad sam preuzimao, vrlo nevoljko, Ogranak u Rijeci, rekao sam da ću nakon godinu dana vidjeti može li se uopće nešto napraviti. Sadašnja situacija je beznadna barem koliko je beznadna situacija s Rijekom kao Europskom prijestolnicom kulture 2020. Uklopili smo se u grad koji je postao provincijsko Ništa.

Ogranak objavljuje časopis “Književna Rijeka”. Koje autore okuplja, tko su veterani, a tko perspektivne snage? Zašto je “sudbina časopisa još gora od sudbine knjiga” kako ste negdje izjavili?

“Književna Rijeka” je maksimalno otvoren časopis za sve suradnike i za sve poetike, ako je riječ o ozbiljnoj književnosti. U samom pristupu časopisu meni je orijentir bio “Partisan Review” iz Bostona, desetljećima najbolji časopis za književnost na svijetu. Taj časopis dostupan je na internetu, pa ga se može pregledavati i čitati. I mi smo bili dostupni na internetu, no više nismo – jer nemamo novca! Dok smo bili na internetu, bio je iznenađujuće veliki interes iz cijelog svijeta. Sudbina časopisa gora je od sudbine knjiga, jer časopise nitko ne kupuje u Hrvatskoj – oni se tek dijele zainteresiranima. Zahvaljujući pdf-u ipak dođemo do nekih tisuću podijeljenih primjeraka, dok je tisak od 200 komada u duhu 19. stoljeća. Malo me tješi da svake godine dostavljamo primjerke za Kongresnu knjižnicu u Washingtonu – najveću u svijetu! – i time održavamo nekakav (slabašni) kontakt s vrhovima svjetske kulture.