Gargantuovska glad za slikom

U slikarskoj imaginaciji A. B. Švaljeka sve živi i sve je živo biće. Ništa nije opasno, ništa ne prijeti i čak ništa ne izaziva zazor. Sve je samo narativ i sve je samo priroda i priroda njegove osebujne imaginacije u formalnim, slikarskim, prostornim i ikonskim igrama. Slagalicama, vizualnim rebusima i skrivalicama. I kad pomislimo da je nebo nebo a ispod njega zatvoreni vrt ili posljednja oaza na svijetu koji je možda već pustinja, vidimo slikarstvo koje zavodi pogled dvosmislenostima. Svaka slika ima svoju samovolju ili samovolju Švaljekove slikarske slagalice. Ima svoj blistavi slikarski artizam koji to ne želi biti pa se prikriva i mimikrizira jer artizam je njemu suviše lako doseći. I kada se čini da smo sve obuhvatili i pogledom dokučili te sve „izbrojili“ pojavi se još neka zavodljiva sjena i još netko ili nešto što tamo diše. U toj mimikriji punjenja i pražnjenja, kao „straha“ od punog koji je isto što i strah od „praznog“ Švaljek naizgled biva blizak autsajderskom, naivnom, bezazleno djetinjem, ali ponajprije pripada imaginaciji kultiviranog pogleda koji je premješten ili bježi od predvidljivog. Pronalazi se u gnijezdu sanjarenja u kojemu sve mijenja svoje proporcije. Jer, ono što se u „budnom“ i trijeznom stanju nalazi po rubovima dolazi u središte i buja u veličini a ono što je veliko smanjuje se u nepreglednom prostranstvu. Gledamo iz niskog leta (u preletu) jer je svijet koji niče na tlu raskošan a potreban nam je i visinski let jer je svijet toliko prostran da ga je pogledom s tla nemoguće opasati (zato i u njegovim slikama ima svakojakih letjelica i letećih aparatura). I zato prostor ondulira, obzorja se nadimaju i njišu, perspektiva se izvrće, poriče se ploha, arhitektura hoda i sve postaje onostransko i gubi gravitaciju. I prebrojne su njegove projekcije pogleda pa kao mravci tražimo „Raspetoga“ u gigantskoj vegetaciji „Vrta Gospodnjeg“ ili ekstazom razbarušenog Franju Asiškog u vrtu Stvoriteljevih Stvorova .
A. B. Švaljek je eklektik. On sve usisava, svekoliku vizualnu ikonosferu prefigurira u vlastite morfeme i znakove, metabolizira kroz vlastite snove, kroz osjetilnost, senzualnost i organički eros bujanja fantazije i fantastike oblika. Zapravo u postmodernom osjemenjivanju koje se nigdje ne zaustavlja, koje jedva čeka da osvoji novi prostor i da ga naseli česticama svih mogućih stilskih izama … da upotrijebi maniristička i barokna kartografska i scenografska prizorišta, da u njih unese Heraklitov princip panta rhei (sve teče) da se čini nadrealnim i u rodu s Henri Rousseauom, carinikom. Da bude u srcu secesije i da bude secesionist (odmetnut). Da bude romantičar, da bude odan svim čudima Stvoriteljevim (kako taštim žabama tako i zmijama i zmijicama), da geometriju pretvori u fraktale i kaleidoskop, da se prelijeva preko ruba i da uokviri, ogradi, podijeli i pomnoži. Da briljira u boji da u maloj slici postavi i „uslika“ veliko mjerilo stvari a u velikoj da ga smanji. Gargantuovska glad za svime. Za parodijom, za lirizmom, fantastičkim, grotesknim i za erosom florealne arabeske. I u svemu tome postmoderan, kompozitan i subverzivan prema vlastitoj slikarskoj erudiciji i senizibilitetima srodstva. U ironiji koja je antidot ili protuotrov zavodljivosti slike, oholosti autora i svakoj smrtnoj ozbiljnosti tog slobodnog slikarskog raja i jouissance (užitka) u slikanju kao što je ono nama užitak u pisanju (Roland Barthes). U kojemu se, gdjegdje među vlatima trave, šeću crne pantere za koje ne znamo jesu li pripitomljene ili vrebaju plijen.
Margarita Sveštarov-Šimat