M O N T O K U C

Ambicija svake udane poslovne žene s djecom u Zagrebu je odvesti svoje u osvajanje naših najjužnijih otoka i Pelješca, kao da nema ništa južnije od toga, kao potpuno ostvarenje. Putovanje ispadne skupo, ali to je sine qua non. Imao sam sreću boraviti na Mljetu i poslovno, na otočiću svete Marije, gdje sam projektirao oltar istoimene crkve i dijelove samostana. Oplivah otočić u mahu. Posebna je vegetacija, ugođaj, mirisi, i sve je drugačije. Doživjeh i ciču zimu, s nesnosnom burom zimi, kad su čak i jezerski valovi bili prejaki za barku. Gusta borova šuma lako je zapaljiva. Zato je sagrađena nova promatračnica za vatrogasce, koja služi i kao vidikovac, na najvišoj koti Nacionalnog parka, Montokucu, odakle se vidi sve s 235 metara nadmorske visine. Autori drvenog paviljona na Mljetu su arhitekti ureda Numen/For Use, s Tvrtkom Bojićem i Markom Rihtarićem (konstrukcija). Numenovci su prepoznatljivi po oblikovanju namještaja, instalacijama i scenografiji. Pomalo je neočekivan ovaj došetali pačetvorinasti drveni “pauk”, na kamen. Sklopiva konstrukcija dopremljena je ovamo helikopterom. U središnjem odignutom čardaku je sama promatračnica, a oko kutije ophodni prostor oko klupica koje nosi kockasta jezgra. Mjesto na vrhu je ponekad izloženo udarima orkanskih vjetrova, pa je drvena konstrukcija zasnovana i dimenzionirana izdržljivo. Ovakav naizgled lepršavi, ali geometrični arhitektonski rječnik u suprotnosti je s prevladavajućom “teškom gradnjom”, i svojevrsni unos svježine u suvremenu domaću produkciju. Drvo kao građevni materijal odavno je prognano, nepoželjno zbog atavističkog straha od požara, nataloženog u našoj podsvijesti, a pogotovo na Jadranu, gdje se vidljivo drvo kao nosiva konstrukcija (osim za grede ili verandu) smatra neprimjerenim. Koncept je originalan i kreativan, a sviđanje je u domeni osobne percepcije. Ideja objedinjavanja dviju funkcija, promatračke i turističke, s omogućavanjem komotnog uživanja u pogledu na nacionalni park, je pohvalna. Nacionalni park Mljet je najstariji morski park u cijelom Mediteranu. Nacionalnim parkom proglašen je 1960., a morski dio pridodan 1997. Zauzima sjeverozapadnu trećinu otoka, s 5375 ha zaštićenog kopna i okolnog mora. Za dobro djelo nije dovoljan dobar arhitekt, nego i kvalitetan investitor, odnosno njihovo sutitranje u istom taktu. Ured čine Sven Jonke u Berlinu, Christoph Katzler u Beču i Nikola Radeljković u Zagrebu. Moguće je ova dimenzija pridonijela jednom kreativnom duhu, u sučeljavanju raznolikih pristupa, objedinjenih u plodnu sinergiju. Iz ovog primjera vidimo nebitnost dimenzije djela, za njegovu smislenost i ishod. Paviljon nam se obraća s mnoštvom “riječi”, crta, sjena, prostora i ploha, i zverolikom kolopletu ukočenog šatora, koji tu bdije za nas.

Ati SALVARO