(Zagreb, 9. prosinca 1939. – 20. svibnja 2004.),
hrvatskog književnika i prvoga glavnog urednika tjednika za kulturu Hrvatsko slovo
Matica hrvatska iz Zagreba prošle je, 2019. godine, u glasovitoj biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti, koje je osnivač Vlatko Pavletić, objavila Izabrana djela Dubravka Horvatića. Urednik te 142. knjige Stoljeća je akademik Tonko Maroević, a djela je priredio mr. sc. Božidar Petrač, te napisao Predgovor, kojega dijelom donosimo u nastavku
Mr. sc. BOŽIDAR PETRAČ, iz Predgovora
Dubravko je Horvatić svojim životom, svojim stvaralaštvom, svojim stalnim angažmanima bio svojevrstan enfant terrible hrvatske književne i kulturne scene. Rasipao je svoje talente neštedimice, živio je život punim plućima, sjedio je i razglabao u uredništvima, kavanama i gostionicama, druželjubiv, krhak, a na riječima jak, kadšto bučan i prenapet, kadšto nestrpljiv i trpak. Davao se nemilice na sve strane, vrijeme mu nije predstavljalo kakvu osobitu kategoriju, uvijek ga je nalazio i bespoštedno trošio u razmatranjima o književnim, likovnim, društvenim, povijesnim i političkim fenomenima. Bio je neke vrste pučkoga tribuna koji se gnjevio, koji se opirao, koji je profetski prijetio i kudio, koji je vazda tražio pravdu za svoj narod, za svoju zemlju i njezinu oporu i nemilosrdnu povijest. Ogledao se u gotovo svim književnim žanrovima. Pisao je poeziju, novele, romane, drame, putopise, književne, likovne i političke eseje, književnu i likovnu kritiku, feljtone, polemike, književnost za djecu i mladež, monografije o pojedinim hrvatskim krajevima i o cijeloj Hrvatskoj. Bio je polihistorski nastrojen, opterećen natrujenom hrvatskom poviješću, njezinim zlim silnicama i vojnama, sklon političkim ekshibicijama i izletima, lucidan u teškim trenutcima, mrzovoljan zbog ravnodušnosti svojih kolega po peru, homo doctus, često poučavatelj, ojede poučljiv. No u prvom redu bio je pjesnik čiji je pjesnički opus odavno ocijenjen i prihvaćen kao klasični opus suvremenoga hrvatskoga pjesništva, kao posebno i izdvojeno ime i mjesto, posebice tamo negdje do početka devedesetih godina XX. stoljeća, do svih onih milih i nemilih emancipatorskih nacionalnih vremena u kojima se više razmišljalo srcem, jakim i tvrdim emocijama, nego razborom, sabranim mislima i trijeznim promišljanjima. U svakom slučaju tijek njegova stvaralaštva jasno pokazuje da mu je pjesništvo središnji dio književnog opusa i da je upravo njime stekao status klasika u hrvatskoj poeziji druge polovine XX. stoljeća kao prvi predstavnik naraštaja razlogovaca ili posljednji predstavnik krugovaša, i ostao trajnom vrijednošću suvremene hrvatske poezije. U cijelom književnom opusu Dubravka Horvatića nalazimo nepristajanje na zadanosti i ograničenja svijeta, na grubu silu i grozotu povijesti, na kaotičan, nesklapan i neskladan univerzum. Nalazimo gnjev i gorčinu, ali i eliotovsku živu svijest o tijesnu i neraskidivu prožimanju tradicije i suvremenosti, jer, makar i iskočio iz kalupa tradicionalnosti, kako se to može tumačiti i zaključivati na temelju njegove prve zbirke Groznica, Horvatić s tradicijom, i onom domaćom, i onom europskom, svjetskom, vodi vrlo kreativan dijalog, crpeći iz nje različite poticaje. Mogao bi se njegov književni opus odrediti i kao književnost duboko egzistencijalnoga osobnog, ali i nacionalnog otpora i gnjeva koji nije bio bez autentičnih univerzalnih i kozmopolitskih vrijednosti. (…)
Horvatić je meteorski zasjao na hrvatskom pjesničkom nebu gdje su kraljevali pripadnici krugovaškoga naraštaja, naraštaja kojemu je na čelu pjesnik Slavko Mihalić, dok kao arbiter elegantiae slovi Antun Šoljan, prvo ime krugovaške kritike, prvo ime koje mahom prepoznaje i otkriva nove talente, utemeljuje kanon suvremene hrvatske lirike, prati sve što se događa na hrvatskoj književnoj sceni. Zbirke Groznica (1960.), Zla vojna (1963.), Bedem (1968.), Crna zemlja (1970.), Bašćina (1982.) i Izabrane pjesme (1988.) redom su dočekivali s velikom pozornošću, gotovo s oduševljenjem, jednodušnom dobrodošlicom i pohvalama – kadšto bi koji glasak možda imao drukčiji prizvuk ili kakvu primjedbu, no to su uglavnom bile rijetkosti. Sve se savršeno poklapalo, Horvatić je često antologiziran, prisutan u raznim pregledima, izborima, s čestim pohvalama svojih starijih ili mlađih kolega ili svojih sunaraštajnika. Kad bismo pokušali razuditi i obrazlagati razne kritičke napise, došli bismo do gotovo posve istovjetnih zaključaka što su ih prosuditelji njegove poezije unedogled ponavljali, čitali ga uglavnom u istom ključu, prisvajali njegove neodređenosti kao opća i vrijedna mjesta suvremenoga hrvatskoga pjesništva, kojim neodređenostima i hermetičnim, zatamnjenim i teško dokučivim značenjima ono snažno korespondira s europskim pjesničkim tendencijama i vrednotama, s imenima koja krugovaška generacija postupno i angažirano uvodi u suvremenu hrvatsku književnu i pjesničku stvarnost – slijedeći tragove od nove kritike, preko Eliota, Heideggera, Jaspersa, Sartrea ili Camusa… Osim toga, Horvatićeve kristalne rečenice, njegove pjesme u prozi, koje su zapravo njegovo iznašašće, kojemu se mnogi dive i koje mnogi prihvaćaju kao “neporecive konstante jednoga rijetko individualnog pjeva”, stalnim su izazovima i razlozima visokih ocjena njegove lirike.2
Za Antu Stamaća Horvatić je tada književnik-intelektualac, štoviše, predstavnik posebnoga tipa književnika, likovni kritičar, književnik za djecu i mladež, pisac davnih legenda i priča, putopisac i zemljopisivatelj, književnik od glave do pete, “jedan od najplodnijih hrvatskih pisaca srednjeg naraštaja”. 3
Ta kako i ne bi ako ga je u sam vrh postavio Antun Šoljan, koji je u Groznici čitao i prepoznao “najbolji prvijenac” u posljednjih nekoliko godina, a tekst je objavljen već u rujnu 1960. Horvatić je “novo ime”, pravo otkriće, pripadnik naraštaja hladnoga rata (Slamnigova sintagma) u čijoj poeziji ottkriva nedvosmislenu pupčanu vezu s neposrednim prethodnicima, dakle krugovašima. Horvatićeva je knjiga konceptualno brižljivo složena i ugođena, s čvrstom kompozicijom i čistoćom izraza. Suvremen je, poznaje suvremene pjesničke tokove; defetistički nastrojen, stoički deziluziran, deprimantan, izrazom klasičan, hladan) suzdržan i racionalan, njegova je poezija zrelo dostignuće. Šoljan je već, zajedno sa Slamnigom, bio preveo Eliotovu Pustu zemlju, pa u Horvatićevoj Groznici osjeća Eliotovu lektiru i, dakako, snažan Mihalićev utjecaj, utjecaj njegove nagrađene knjige Godišnja doba, koliko u tematskom smislu, toliko i u pogledu na svijet i osjećanju jezika, čak i u najobičnijim tehničkim stvarima.4 Mladcem, Horvatić u vlastitu izdanju objavljenom prvom zbirkom postaje lučonoša ili revnitelj krugovaške generacije, njihov adut koji ne može iznevjeriti i čije će nove knjige samo jače sadržajno i formalno doprinijeti ne samo naraštaju na pomolu, budućim razlogovcima, nego i afirmaciji tema i postupaka samih krugovaša. Cvjetko Milanja će Horvatićevu ulogu sažeti riječima: “Proglašen razlogašem, idejom svijeta i koncepcijom pjesništva, i prije pojave časopisa ‘Razloga’ (1961.-1968.), Horvatić je u biti nastavljač krugovaša i kao takav spojnicom tih dvaju modela pjesničke prakse u hrvatskom pjesništvu od pedesetih do sedamdesetih godina.”5 Postaje čelnim čovjekom naraštaja koji se na svoj način naslanja na krugovaše koji nađoše, po Stamaćevu svjedočenju, nekakav modus vivendi s tadašnjim vlastodršcima te zauzeše određene pozicije s kojih su bez većih problema mogli promicati i štititi mlađe kolege, a ujedno i jedna od perjanica razlogovske generacije, kronološki i prije Mate Ganze, Nikice Petraka ili Zvonimira Mrkonjića. Stamać se u relativno nedavno objavljenom razgovoru s nostalgijom prisjeća prvih hrvatskih “samizdata”, prvih vlastitih naklada za kojima su posegnuli upravo mladi pjesnici, uz pomoć grafičara Šlogara i Tomislava Radića Žira: Igor Zidić sa zbirkom Uhodeći more, Dubravko Horvatić s Groznicom i sam Stamać sa zbirkom Rasap, koji su vlastitim skromnim i siromašnim sredstvima financirali svoje apstraktne “filozofske” pjesme, koje su se zaista samo izdaleka ili u slutnjama mogle prepoznavati kao alegorizirani neprihvatljivi “društveni sadržaji”. Stamaćev razgovor, za razliku od onodobne kritike, danas jasno svjedoči kako su i njegov Rasap, i Horvatićeva Groznica bili zapravo i duhovna dijagnoza vremena i društva u kojem su živjeli, a ujedno i estetski stav, te da to nisu bile nikakve književne izmišljotine, nikakva febrilna stanja ili pojačani mladalački adrenalini, nego življena/doživljena, iskušana zbilja, korelativ za kaotičnu i prijeteću stvarnost, za svijet u opaasnosti i neskladu.6 Pravom pjesniku, pjesniku koji je svjestan svoje odgovornosti za riječ, za vlastito stvaralaštvo, vazda je stalo do uspostave kakva sklada i reda u neredu i metežu zbilje i svijeta, u aporijama života i u pokušajima osmišljavanja vlastite egzistencije. Ništa se u pravoj poeziji ne izmišlja ili konstruira ako nije posrijedi kakav čisti konstrukt, kao promišljeni politički ili koji drugi angažman, moda ili puka mimikrija. Uostalom i sam Horvatić u svojoj Autobiografiji piše: “Nema toga pisca koji nije u svoje pjesme, novele, romane, osobito pak u nefikcijsku prozu, unio stanovite autobiografske zasade. Lirika, kao najsubjektivnija književna vrsta, nedvojbeno sadrži i ponajviše autobiografskih elemenata, ali ne u nefikcijskom smislu. Govoreći o vlastitim književnim radovima, mogao bih posvjedočiti da zgoda i doživljaja iz vlastita života ima i u mojim knjigama za djecu, i u poeziji, i u pripovijednoj prozi, i u putopisima i, naravno, u malobrojnim uspomenskim štivima, pa čak i u ponekim esejima.”7
Na kritičke napise Šoljana, Vjerana Zuppe i Ante Stamaća referira se i Tonko Maroević. On je, po vlastitu priznanju, bio fasciniran Horvatićevom Groznicom: “Mladi je pjesnik očigledno odlučio raskrstiti s nezadovoljavajućim svijetom, a bogme i obračunati se sa sentimentalizmom i evazivnošću dotad dominantnoga pjesništva. Imponirala mi je prkosna gesta neprihvaćanja uobičajenih vrijednosti, ambicija da se s naličja i iz razdrtosti izvuče neka nit drugačijega shvaćanja i obuhvaćanja zbilje. Na prvoj stranici, dapače u uvodnom pasusu, bila je jasno izražena dihotomija postojanja, nezacjeljiva rana egzistencije: tako od iskona raspolovljen na ljubav i na užas / sanjam i ubijam a neprestano rastem prema ponoru. Pravi izazov poeziji pisanoj s viškom emocija i nekontroliranim izljevima afektivnosti naći ćemo u posljednjem stihu pjesme Prologa: postoji li uopće to razvikano srce?”8; prema Maroeviću, Horvatićeva prva zbirka, njezina manifestativna crnina korica i mračna vizija svijeta više pripadaju “svakom tragičnom osjećaju života, egzistencijalističkoj poetici, nihilističkoj ikonici, anarhističkoj praksi.”9 Uostalom, Horvatićeva Groznica imala je svoje odjeke i odzive u nizu pjesnikovih suvremenika: njezino ozračje dotaknulo je i Maroevića, i Stamaća, i Vladimira Pavlovića, i Stojana Vučićevića, i Borisa Marunu …
Mitska slika svijeta, arhajska slika svijeta, po kojima pjesnik ne pristaje ni na kakve vitalističke, optimističke ili napredne tonove što ih je ideološki forsiralo drugo poraće, ne vodi nikakve obračune i polemike sa suvremenošću, nego sve smješta u neka pradavna vremena i legende, s gorkim okusima pesimističko-nihilističkih vizija okrutne povijesti, s naglašavanjem stalnih ratova, nasilja, propasti, umiranja i smrti; dakle posrijedi je, tada dobrodošla, opće prihvatljiva – jer se slične pojave događaju i u drugim europskim literaturama – poezija beznađa, klonuća, rastakanja, rasapa, ravnodušja, mrtvaca, crvljivosti, poraza i odustajanja. Igor Mandić je u povodu Horvatićeva Bedema ocijenio kako pjesnik “pjeva veliku pjesmu poraza i povlačenja”, “snage u nemoći, truleži u čovjeku i svijetu”, ističući da je riječ o poeziji koja teži ili se strovaljuje u ništavilo, kao neka vrsta barjaka popularne malodušnosti, ali i dijagnoza suvremenoga duhovnog stanja. Zbilja o kojoj se pjesnik očituje i koju bilježi “moćnim, duboko afektivnim riječima” te kao “vrhunski mladi pjesnik drži i čuva ključeve za naš duhovni labirint”. 10 Tomislav Ladan u svojem katalogu suvremenih hrvatskih pjesnika ovako zaokružuje prve Horvatićeve zbirke: “Pjesnik koji uspijeva načiniti valjanu pjesmu i od onoga od čega većini njegovih suvremenika prskaju pjesmotvori kao puške punjene krivim streljivom. Metafore mu jesu surealne, pjesničke slike fragmentarne, ali je izražajni slijed smislen i cjelina dojmljiva. Iako se služi apstrakcijama, ostvaruje zaokruženu cjelinu, cjelovitu pjesmu. Njegova lirska basna ima svoju smislenu poruku. Ton je pretežno ukopnički, pesimističan. “11 Branimir Bošnjak u Crnoj zemlji vidi i prepoznaje, za razliku od forsirane besmislenosti u prvim trima Horvatićevim zbirkama, primjere novoga početka, “novoga života”, uz pjesnikovo “uvjerenje o uzvišenosti i svrhovitosti posla, o heroizmu vlastite riječi”.12 Ono što je prije bilo sumnja i odsutnost spasenja sada postaje izvjesnost i istrajnost. Pjesnik zahvaća sve veći niz konkretnih činjenica, ime naroda, zemlje te ujedno konkretizira sudbinu cijele jedne generacije i put njezina osvješćivanja.
Godine 1970. u biblioteci Razlog Horvatić objavljuje zbirku Crna zemlja. Znakovit je to naslov zbirke u kojoj je pjesnik vrlo konkretan, odnosno svjesno i samosvjesno progovara o vlastitoj zemlji, o svojoj domovini, o svojoj postojbini i postojbini svojega naroda i svojih predaka. Toliko konkretnosti u sadržajnom smislu još nije bilo u Horvatićevim pjesmama, dok se u formalnom pogledu udaljuje od narativnoga karaktera svojih stihova i otklanja se od pjesama u prozi. Pjesnik Horvatić sada poseže za prepoznatljivim toposima svoje zemlje. Istina, ona je i dalje sva podložna mehanici i silama zla, ne nalazi ni mira ni spokoja, i dalje se kreće u okvirima crne metafizike. Bez obzira na naslućene promjene i slobodu govora, pjesnik je očito svjestan da do promjena u ritmu politike i slobode misli i riječi ne će i ne može doći; no to se ne izriče apstraktnim pojmovima, tu se proniče u bit patnje sa zemljom koja je “crna moja zemlja”, čije se posvemašnje propasti plaši, čiju patnju dijeli i zaziva svoju smrt kako njezinu propast ne bi morao bespomoćno gledati. Ako je zbirka Crna zemlja, kako kažu, najrefleksivnija Horvatićeva zbirka, ako je pjesnik u tim stihovima zreli mislilac i ako je tim stihovima odradio svoj razlogovski dug “idejom svijeta – pitanje o generičkom, ontološkom statusu subjekta – te idejom i realizacijom pjesništva – određeni motivski inventar iz problematiziranja egzistencijalnoga stanja, povišeno patosni ton i pojmovno-filozofski kognitivni konstrukt, pjesma u prozi i slobodan stih”13, vidljiva je krhka prisutnost transcendentalne nade koja će se od tada pojačavati.
Godine 1982. pojavljuje se zbirka Bašćina. Treba reći da je od Crne zemlje do Bašćine prošlo gotovo punih dvanaest godina, u kojima se pjesnički glas Dubravka Horvatića nije javljao. Bio je proskribiran. Šutnja, prešućivanje, neobjavljivanje, marginalizacija, sve je to prilično dugo potrajalo, i nije Horvatiću suviše koristila egzistencijalistička, mitska i arhajska slika svijeta; njegova se patnja našla u punom suzvučju s patnjama konkretnih sudionika hrvatskoga proljeća, onih koji su suđeni i osuđeni, koji su ušutkani i zabranjeni, koji su dopali raznih bijelih ili crnih knjiga, koji su doživjeli grozotu pustoši svoje vlastite zemlje i svojih nadanja i kojima se umjesto žuđene slobode ukazivala crvena ideologija i proklamiralo bratstvo i jedinstvo. Horvatićev lirski subjekt ne bježi iz stvarnosti, iz konkretne zbilje u mitsku baštinu, bila ona antička, ranokršćanska, srednjovjekovna, novovjekovna i kakva druga, ne bi li tako stekao kakav-takav vitalitet i došao do životne snage koja bi mu omogućila povratak smislu i koja bi ga zaštitila od svih mogućih prijetnji i pogibelji. Naglašena konkretnost pjesama Glas pretka, Staroslavenska, Bašćina, Mirogoj objašnjavaju pjesnikovu zauzetost domovinskim stanjem, sraslost sa “svojom zemljom i sudbinom svoga naroda”l4, jasno postavljajući moralna, etička, društvena i politička pitanja koja se kreću u rasponu od općega do posebnoga, od opće do vlastite biti pjesništva.
Zbirka Sveti zrak (1988.) ističe okomicu Horvatićeva pjeva i približava ga prema prepoznatljivom kronotopskom određenju: uz kršćanske opjevane mučenike, Horvatić u bedemu bašćine i njezine svetosti pouzdano vidi i molitveno zaziva u pjesmi Posljednja pekulja Božju zaštitu: “Gospodine, štiti našu zemlju i naš Grad / od bijesa divljeg pobjednika / i tvog slugu koji je taj zapis sročio”. U pitanju je molitva za konkretnu zemlju, Grad, konkretan dom i zaklon, za sebe sama kao začinjavca, pjesnika, duhovnika i sluge koji zapisuje i koji zapisima trajno čuva svjetlo vlastita identiteta.
Njegove zbirke Ponor iz 1992., Ratna noć iz 1995., za koju je dobio Nagradu “Tin Ujević”, Svjetionik iz 1999. i Neprohodne magle iz 2001. više nisu nikakve egzistencijalističke ekstravagancije, leksička eksperimentiranja posredovanjem arhaičnoga i modernoga izraza, više to nisu mitske slike čovjekova svijeta, nego čisti, pročišćeni doživljaji, opori prosvjedi, trpke životne vrućice, opisi shizofrenih ratnih događaja, suprotiva nasilju i razaranjima, nalik onoj Marka Marulića u njegovoj zabrinutosti za opstanak Grada s kojega je promatrao pustošenje splitskih polja; to je specifična Horvatićeva “ratna lirika” koja se ipak ne usredotočuje samo i isključivo na neposrednu hrvatsku stvarnost, nego nosi u sebi univerzalne vrednote; nije to poezija mržnje i žudnje za osvetom, nisu to stihovi planuli kao bujica nekontrolirane svijesti ili poremećena uma što ga smućuju blizina smrti, nevine žrtve i divlje horde. U tim zbirkama još se jače ističe potreba za konkretnošću i još snažnije iskazuje odnos prema vlastitu podrijetlu, nasljeđu, jeziku, narodu i zemlji. Pjesnik se posve posvećuje svojoj suvremenici i aktualitetu, događajima koji ih određuju.
Posljednja zbirka Neprohodne magle iz 2001. nastajala je već u duboku poraću u kojem su izjalovljena pjesnikova očekivanja i u kojem se nisu ispunile pjesnikove čežnje. Dakako, i ona je iznikla iz neposredne hrvatske stvarnosti, u određenu je smislu njezin izravni odjek. Nastajala je u vremenu promjene desetogodišnje paradigme vlasti. Ništa tu pjesniku nije više razvidno osim izdaje njegovih ideala i prirodno sve završava u neprohodnim maglama, u predsmrtnim predosjećanjima, u čistom “mrtvarenju”. Tu više ni domovina, ni zemlja nisu blistave. Sve se gubi negdje u nigdini, u iščekivanju smrti, u “tmastoj magli”, u “crnoj rupi”, u ništavilu. Kao prorok osjeća svu uzaluđnost svojih viđenja, prijekora i opomena, vidi “i ono što se još nije zbilo / a zlohudo je za sve nas” i to zlo na koje upozorava samo je njegova zbilja (pjesma Viđenja). Sve te, kako ih pjesnik sam naziva, nakazne pjesme izviru iz života koji nije drugo nego “tuga, jad i mora” te u molitvenoj pjesmi zaziva Gospodina da ga oslobodi smrtnoga straha i da bude “strmac ili klis”, pa da i žena s kojom dijeli krov i kruh to bude kadra razumjeti (pjesma Liši me, Gospodine). Gnjevna i buntovna pjesnika u Neprohodnim maglama zamjenjuje razočaran, krhak, bolan i slomljen pjesnik. Takav, u posljednjim danima prosinca 2002. piše pjesan i objavljuje ju kao svoju zadnju pjesmu u knjizi dnevničkih zapisa pod naslovom Trula tvrđava. Za tu pjesmu kazuje da bi mogla biti “u Štoosovu stilu ‘Kip domovine vu početku leta .. .’, odnosno, na kraju, kao pjesan o 2002. (i o dvije godine koje su joj prethodile)”15. Dakle pjesan kao oproštaj od protekle godine. Pjesnik izriče viđenje vlastite domovine kao trule tvrđave, vidi Hrvatsku kao gnjilu tvrđavu, profetski opisuje njezinu sliku u osam strofa slobodnih stihova, nedvosmisleno, eksplicitno, u skladu sa svojim iznevjerenim očekivanjima, prokazuje njezine društvene i političke okolnosti, njezin državni ustroj, izdaju i nebrigu njezinih gospodara: “Tvrđava u tmini u trusnu plijesan tone i u mrkli mukli mulj, u memlu, glib gnjiloga gnoja i i stalno se mrvi kamen u temelju njezinih kula i stalno se kruništa ruše u vrhu, gdje barjak vihori i (razdrto bezbojno platno nalik na prosjačke rite) i i stalno trulež ždere zahrđale željezne dveri i a opkop oko zida pod podrtim propustnim mostom i prepun je korova, kala iz kojega kosturi vire. Iznutra je izjeda izdaja, nebriga gospodara i ni za što, osim za zlato i za varavo zrcalo i u koje zaneseno zure i dive se nakaznom stvoru”. 16 Kraj pjesme sagledava u nadi u dolazak proroka, čudotvorca, sveca: “i tako sve dok žezlo i mač u sigurne šake i čvrsto ne uzme prorok, ma svetac čudotvorac i da gospodare istjera lažne, da odbije tajne, da opet uskrisi i tvrđavu u tmini koja u trusnu trulež ustrajno tone.”17 Tom pjesni u svoj njezinoj jasnoći kao da se ponovno zbiva onaj Horvatićev pjesnički svijet koji je 1960. otvorila Groznica i koji je svojim najvećim i najživljim dijelom oslonjen na rezignaciju, klonuće i gnjev, čvrsto usidren u tragično osjećanje života, ali i s proročkom perspektivom nade.
Od samih početaka svojega pjevanja do njegova završetka, pjesnik vazda predviđa martirij, uvijek računa s mučeništvom, proročki navješćuje spas trule tvrđave, gnjila grada, svoje Hrvatske, i ma koliko je njegov iskaz i njegov tematski okvir jasno obilježen tamnom zbiljom, mučnom mukom, grozom povijesti i rasapom vrednota, mogu se razaznati i obrisi slutljiva oslobađanja. Poput Lazarove pojave, uskrsle i oživjele razjedene zemlje kojoj je do kraja ostao vjerni sluga, vjerni kroničar i svjedok, Horvatić se razornoj energiji i rušilačkim snagama zlih sila suprotstavljao stamenom krhkošću svoje svjetioničke duhovne snage, a destruktivnim silnicama Povijesti i Vlasti visoko moralnim i etičkim vrednotama svoje krepke i mudre lirike. Svojom lirikom upisao je u hrvatsku pjesničku baštinu XX. stoljeća jedan od najpotresnijih i najuvjerljivijih rukopisa. (…)
Književni opus Dubravka Horvatića jedan je od najplodnijih opusa u hrvatskoj književnosti druge polovice XX. stoljeća, u rasponu od neponovljive poezije do intrigantne proze, od sjajnih putopisa do omladinskih romana, od književnih, likovnih, povijesnih, političkih i kulturoloških eseja do kulturoloških monografija, od polemičkih tekstova do slikovnica, od antologija do uredničkih poslova, od autobiografskih zapisa do feljtona, od dramskih tekstova do scenarija za crtane i dokumentarne filmove, od dnevnika do književnih i likovnih kritiika. “Velik vještak stiha i priče, majstor jezične višeslojnosti, koliko u semantičkom toliko i u samom sustavnom smislu, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, moderan i tradicionalan, razdrt i stamen, rasipatelj baštine i njezin plemeniti čuvar, Dubravko Horvatić ponavlja sudbinu hrvatskog pjesnika od davnina: u početku opojen raspusnim životom (pa i tamnim, pa i mračnim), potom još jasnijim uvidom, na kraju sabranim i mirnim predanjem utočištu povijesne i ljudske nade”28. Takvim, mogao je kročiti novim putovima i utirati nove brazde u osvajanju prostora ljudske i literarne slobode, otvarajući time put i drugima jer, klasikom, Horvatić je “svojim naturalističkim i gotovo euforičnim vizijama iskazao svekoliki moralistički žar i kritički nazor jednog naraštaja koji (još!) nije odustao od temeljnih književnih razloga”29. A temeljne književne razloge nalazio je u stalnom preispitivanju povijesti i suvremenosti, smisla i svrhe čovjekove egzistencije u povijesnim i suvremenim previranjima, istine i laži, ružnoće i ljepote, zloće i dobrote, uzništva i slobode. Njegov interes i borba za istinu nacionalne povijesti ne leži u želji da se ta istiina izmijeni kakvom drugom istinom, nego da se mračne rupe nacionalne povijesti osvijetle pravom zrakom istine i da ona, oslobođena lažnih mitova, na posljetku postane čvrstim uporištem i temeljem za solidnu budućnost kako na osobnoj, tako i na nacionalnoj razini. U tom je smislu i shvaćao svoju zadaću da se bavi nacionalnom poviješću: kako se ona ne bi unedogled poonavljala i vazda donosila nove tragedije i nove krvavije.