BUNJEVAČKA IKAVICA NA STRANPUTICI (17)

 

U programu Svjetskoga festivala hrvatske književnosti, koji je održan u organizaciji Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika u Zagrebu od 15. do 17. studenoga 2019., o značajkama i položaju hrvatskoga jezika i književnosti u Bačkoj i Banatu govorio je književnik i publicist Lajčo Perušić. 

 

Lajčo PERUŠIĆ, Subotica, Zagreb

 

Bunjevci i Šokci govore štokavskim narječjem ikavskog govora, a to je eminentno hrvatski.
Matija Evetović
Ne kaže se uzalud da je jezik ime naroda. A tko je ili što je narod?
Po definiciji narod je: ukupnost ljudi povezanih osjećajem istovjetnosti u povijesti, tradiciji, vjerskoj pripadnosti, jeziku itd.(). Radoslav Ktičić je rekao da je hrvatski jezik bitno oblježje narodnosnoga identiteta Hrvata() Dakle, kad skupina ljudi povezanih međusobnom komunikacijom spozna svijest o sebi, o svom sugovorniku, o međusobnoj povezanosti poviješću, tradicijom, vjerskom i kulturnom pripadnošću, napose jezikom, zovemo narod. Najznačajnijih čimbenika kojim narod očituje svoju identifikaciju među sugovornicima – jest upravo jezik. On postaje posrednik u sporazumijevanju, na njemu se temelji identitet, pa tako po jeziku kojim govore sugovornici upoznajemo njihovu kulturu, povijest, religiju, ekonomsku moć ili slabost. Drugim riječima, otvara nam se spoznaja o pripadnosti skupini kojoj se pridaje atribut neke nacije. Stoga možemo zaključiti sljedeće: Jezik je – ime naroda. Po jeziku se identitet nekog naroda njeguje i promiče kroz književnu, obrazovnu, vjersku, folklornu, glazbenu tradiciju i dr.
Kad govorimo o hrvatskoj jezičnoj praksi, vidimo da se međusobna komunikacija može odvijati na standardnom hrvatskom jeziku ili na jednom iz skupine njegovih narječja. Hrvatski jezik je trojstven jezik koji je definiran na temelju uporabnog jezika Hrvata kojim su se ljudi služili još od 13. stoljeću u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji i predstavlja trojno jedinstveni identitet Hrvata. U sferi etnokulture, na različim zemljopisnim područjima i pod različitim kulturnim tradicijama gdje su živjeli Hrvati, stvarani su pod-identiteti koji su činili jednu etno-kulturnu jezičnu cjelinu. Tako su nastala tri dijalekta: štokavski, kajkavski i čakavski i tri govora: ikavski, ekavski i ijekavski. Sva tri ova narječja čine temelj današnjem hrvatskom standardnom jeziku, a pod njim podrazumijevamo književni hrvatski jezik ili kako ga jednostavno zovemo: hrvatski jezik. Po njemu smo identificirani kao nacija.
Hrvatski jezik na prostorima Podunavlja imao je svoje uspone i padove, svoje uspjehe i nedaće. Bilježimo tako povijesnu činjenicu kako su svojim hrvatskim jezičnim i nacionalnim identitetom Hrvati u Bačkoj kao autohtoni narod imali problema i u doba obje monarhije u 18. i 19. stoljeću pod utjecajem germanizacije i madžarizacije. Taj je utjecaj djelovao na slabljenje svijesti o svom jeziku, a odražavao se u kulturi, u školi, pa i u crkvenoj hijerarhiji, u slabljenju slobode izraza u javnom govoru i u slobodi uopće. Tom popustljivom trendu su, nažalost, pomagali dijelom i bunjevački plemići onoga doba odnarodivši se radi vlastite koristi.
Uvidjevši takvu opasnost po svoj narod, biskup Ivan Antunović (1815. – 1888.) preporoditelj bačkih Hrvata, pisac, nakladnik, javno ispovijedajući hrvatstvo, 1865. g. je inicirao nacionalni pokret kako bi pokrenuo obnovu svijesti o vlastitoj kulturi i jeziku među inteligencijom i običnim bunjevačkim pukom hrvatskog naslijeđa. Okupivši bunjevačku inteligenciju pokrenuo je osnivanje novina, kalendara za puk, raznih knjiških izdanja u polju književnosti, obrazovanja, novinarstva, vjersko-molitveničku literaturu, molitvene obrasce, te u drugim publikacija na hrvatskom jeziku. Da bi Hrvati sačuvali svoj identitet od utjecaja mađarizacije osnivaju 1878. u Subotici Pučku kasinu, kao najstariju sljednicu bunjevačkih Hrvata, kako bi se zadržao, odnosno sakrio hrvatski identitet od nesklonih madžarskih vlasti. Svrha osnivanja Pučke kasine bila je da: Od zdravog diteta biva drečan mladić, od zdravih mladića bivaju snažni junaci … ovoj ustanovi možemo zahvaliti što je od propasti sačuvana bunjevačka grana hrvatskoga stabla(). Kroz ovu ustanovu su se, dakle, tijekom vremena istaknuti intelektualci zauzimali za kulturu i prosvjetu hrvatskog naroda. Mijo Mandić, najbliži suradnik Ivana Antunovića, osnovao je 1884., spomenuto preporodno glasilo Neven koji je uz povremene prekide izlazio sve do početka Drugog svjetskog rata. Prva polovica 20. stoljeća, kako ćemo kasnije vidjeti, bila je politički i kulturno vrlo burna na bačkim ravnicama.

 

Jezične i nacionalne mijene
Raspadom Austro Ugarske 1918. počinje novi nesretan početak za Hrvate u novoj državnoj zajednici Kraljevini SHS. O tom razdoblju Matija Evetović piše: U osnovnim školama učitelji su većinom Srbi, a bunjevački i šokački Hrvati su zapostavljeni. Ima škola gdje su učenici svi katolici, a učitelji svi pravoslavci(). I kasnije, u SFR Jugoslaviji, u toj novoj političkoj tvorevini, Srbija, kao jedna od njezinih članica, nije bila oduševljena postojanjem Hrvata na svom državnom području, te je sustavno negirala postojanje Hrvata kao samostalne političke nacije nazivajući ih raznim imenima, kao: Srbi katoličke vjere, Bunjevci, Šokci itd. Negativni tretman Hrvata Bunjevaca i Šokaca nastavljen je i kasnije, nije im pridavano pravo na politički identitet bez obzira što je i J. B. Tito po završetku Drugog svjetskog rata naglašavao: Mi gradimo jedinstvo i bratstvo, ali srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat, već ga zovu bunjevac. On traži propusnicu za Beograd, a ovaj mu piše: narodnost — Bunjevac(). S druge strane, namjera da se stvori samostalna bunjevačka nacija s nehrvatskim identitetom u novoj Jugoslaviji na teritoriju Srbije, očitovala se po snažnom pritisku na Hrvate. Ništa novo. I kroz posljednja dva stoljeća, Srbi su primjetno utjecali na svijest Hrvata Bunjevaca da se prikažu kao posebna nacija. U novije vrijeme ovo je pitanje bez sumnje politički najjače inicirano zahvaljujući razarajućoj vladavini predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Kontinuitet njegove politike nastavlja 2013. sljedeći predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić svojom inkriminirajućom odlukom o priznanju Bunjevaca kao svojima, koji negiraju svoje hrvatsko podrijetlo i proglašava ih pripadnicima posebnog naroda u Republici Srbiji. Tako je stvaranje bunjevačke stranke postalo državni projekt. Bila je to politička odluka s ciljem da se raspolovi hrvatski nacionalni korpus i oduzme mu dio pripadnika. Tako ih je službeno i institucionalno preimenovao u Samobunjevce() , dakle pridajući im svojstvo naroda. Kad govorimo o jeziku Bunjevaca u Bačkoj, predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić je 2013. spomenutom inkriminirajućom odlukom dao poticaj novom narodu da se u njihovu jeziku umjetnim putem stvori razlika uzmeđu hrvatske ikavice i novostvorene bunjevačke ikavice. Drugim riječima, učinjena je krađa ikavice, govora hrvatskog ikavskog jezičnog bića, koja je bila identificirajući čimbenik od doseljenja na panonske prostore do danas, i tako je prenijeta na drugu subetničku kategoriju.
O hrvatskom standardnom jeziku govorimo s aspekta književnog jezikoslovlja dajući naglasak na njegova narječja i govore. Nasuprot njemu govorimo dakle o hrvatskoj ikavici koja se i koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća također pokušavala na prostorima sjeverne Vojvodine, u Bačkoj, promatrati s dnevno-političkog aspekta i ruinirati je pridajući joj razne neprirodne utjecaje. Tako se jezik u Bačkoj, kao jedan od glavnih značajki hrvatskog identiteta, uvijek kada je to nekome ili za nešto trebalo, pretvarao se u temu za dnevno-političku uporabu. S tog rečenog motrišta treba nešto reći o ikavici koja je na čudan način utkana u jezik samobunjevačkog subetnonima hrvatskog naroda u Bačkoj, subetnonima koji za sebe ne priznaje hrvatsko podrijetlo, već tretira svoj jezik samosvojnim (što god to značilo) s uporabnim nazivom isključivo kao materinji jezik. Ovaj materinji jezik u početcima stvaranja bunjevačke nacije u udžbenicima nije bio nominiran kao bunjevački, niti se odlikovao lingvističkim zakonima. Ali, u javnoj uporabi se deklarirao kao bunjevački ikavski. Kasnije je bunjevački ikavski jezik, bez hrvatske atribucije, definiran i standardiziran od strane jezikoslovaca Srpske akademije nauka u Novom Sadu ne više kao hrvatski dijalektalni ikavski govor, već kao samosvojni jezik. Tako je ovaj i ovakav materinji jezik imenovan i službenim bunjevačkim jezikom.

 

Ikavski govor – putevi i stranputice
Temeljno svojstvo hrvatskog ikavskog govora sastoji se u izgovoru glasa jat /ě/. Naime, pored (i)jekavice i (e)kavice, posebno naglašavamo (i)kavski refleks glasa jat koji je, staroslavenski glas jat /ě/ izražen u glasu ‘i’ pa je i govor nazvan ikavicom. Ona je u Bačkoj desetljećima doživljavala brojne nasrtaje, zatajivanje, omalovažavanje od strane pripadnika većinskog naroda i njihovih govornika s kojima Hrvati žive u istoj zajednici. Danas se takva praksa i dalje nastavlja. Prema tome, nema dvojbe da je ikavski govor jedan od imanentnih jezičnih sastavnica hrvatskog jezika koji ujedno daje i ime dijelu naroda uklopljenog u hrvatsku jezičnu skupinu, a nikako kao odrednica novog jezika izvan hrvatskog standarda za uporabu nekog novog etnonima, nove nacije Bunjevci, tj. SamoBunjevci.
Ikavski govor je kroz povijest bio najčešći tip materinjskog jezika na gotovo svim stranama hrvatskoga štokavskog govornog područja. Tako se ikavski govor do danas u raznim inačicama zadržao u velikom dijelu Hrvatske: u Dalmaciji, Hrvatskom Primorju, Istri, Lici, Slavoniji, u Hercegovini, djelomično u Bosni, a također što naglašavam, i na sjeveru Bačke gdje žive bunjevački i šokački Hrvati kao etničke skupine. I upravo po toj ikavici, koja je izrasla iz hrvatskog kulturnoga jezičnog podneblja i urasla u jezik Bunjevaca, starosjedioci Podunavlja su još u 17. stoljeću Bunjevce nazivali Dalmatima. Njihov ikavski govor je potjecao naime iz njihove pradomovine kao plod trojstvenog hrvatskog jezika nastalog među govornicima Pradomovine. Dolaskom skupine Hrvata u 17. stoljeću u Bačku, bježeći ispod krvave osmanlijske ruke, koje su franjevci odveli kao katolike na bogate panonske ravnice, bili su demografski jaki, sa sobom su nosili i svoju bunjevačku ikavicu koja se reflektirala kao zajednički govor izrastao na temeljima zajedničkog im jezika. Za ilustraciju pogledajmo jednu zanimljivost: još 1745. Gradsko vijeće kraljevskog grada Subotice objavilo je prvi gradski statut koji je pisan onodobnom dalmatinskom ikavicom, a ona se glede fonetike i morfologije nije razlikovala od današnja živog govora bunjevačkih Hrvata (). Dakle, već od 17. stoljeća do danas ikavica je kao govor hrvatskog jezika ostala tipična identifikacija Hrvata u Bačkoj i cijelom Podunavlju. To je ono što karakterizira hrvatski ikavski govor u Bačkoj. Hrvatskoj ikavskoj literaturi u Bačkoj svoj pečat su i u novije vrijeme dali brojni pjesnici: Ante Sekulić, Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Ruža Silađev, Tomislav Žigmanov, te narodni pjesnici i pripovjedači koje je skupljač kulturnog narodnog blaga Balint Vujkov desetljećima sakupljao.

 

Karakteristike tzv. samobunjevačke ikavice?
U ikavskom govoru između bunjevačkih Hrvata i SamoBunjevaca, koji se u Srbiji ne smatraju Hrvatima, zapravo i nema razlika, jer povijesni podatci govore kako su svi zajedno, iako u različitim vremenskim odmacima, doseljavali u Podunavlje s obilježjem istoga govora, iste vjeroispovijesti, istog pisma, nošnje, običaja, imena, čak i prezimena. Ali, stoljetna nastojanja ugarskih i srbijanskih vladara činila je sve kako bi Hrvate Bunjevce dekroatizirala na način da ih pobunjevči ili jugoslavenizira i tako subetnonim (mikroetnonim) proglasila etnoninom različitog od hrvatskog. I tu je nastao rascjep. Srbija je svim sredstvima poticala zamagljivanje povijesne i književne prošlosti, iskrivljavala rječničko i kulturno narodno blago Hrvata. Očarani mogućnošću i moći stvaranja novog/starog jezika, ne više samo hrvatskoga govora, započinje silovanje jezika napuštajući glas jat tako što se odbacivao dvoglasnik ‘ie/ije’ i primjenjivao samo jednoglasnik ‘i’ i to na katastrofalno loš način. I upravo primjenom jednoglasnika ‘i’ gdje treba i ne treba, jer odbacuju temelj ikavskog govora, tj. primjenu glasa jat, dolazimo do začuđujuće instalacije novog jezika kojim zapravo danas više nitko ne govori. Sukladno tome, danas se kroz bunjevačke medije na silu gura takav nesuvisli ikavski jezik. To se najbolje očituje na primjerima kada se u riječima u kojima se nalazi glas ‘e’ ili ‘ije’ uvijek, često i na silu, zamjenjuje glasom ‘i’.
Posljedica ovakvog pristupa jeziku vezana je uz njen uzrok, tj. premještaj ikavice 2013. u neki drugi fiktivni entitet, pa to treba okarakterizirati kao falsificiranje (da opet ne kažem krađu) jezičnoga blaga jednog naroda. Doživjeli smo da je hrvatski korpus u Vojvodini silom prepolovljen s daljnom težnjom uništenja hrvatskog etničkog tijela u Vojvodini. Taj posao učinila je i čini najviša institucija Vlasti Srbije svojom administrativnom snagom. Kad je Vlast odlučila presjeći čvor napuhanog naklapanja o Bunjevcima kao autohtonoj ili neautohtonoj naciji i ozakoniti Bunjevce kao svoju etničku skupinu izvan hrvatskog korpusa i pridati mu obilježje etnonima, sam predsjednik Nikolić je autoritatīvno izjavio: Srbija prepoznaje Bunjevce kao autohtoni južnoslovenski narod. Bunjevci nisu ni Srbi, niti Hrvati, oni su svoji! (). Znači li to da je nastao novi južnoslavenski narod imenom Svoji? Predsjednik, dakle, uspostavlja novu/staru matricu na tragu poznate sentencije Vuka Stefanovića Karadžića da su Bunjevci i Šokci Srbi zakona rimskog. Ovime je nasilno ukraden hrvatski identitet Bunjevcima, a s njima i ikavski govor kao standardni jezik ove, za političke potrebe, izmišljene etničke skupine. Tim činom je instaliran novi jezik – bunjevački jezik (doduše nestandardiziran) neovisan o hrvatskom.
Na tu odluku Tomislava Nikolića reagirali su mnogi. Tako Tomislav Žigmanov (), ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, odmah nakon izjave predsjednika, između ostaloga, je izjavio: Donacija ćiriličnih čitanki akt je diskriminacije spram Hrvata u Srbiji. Slaven Bačić, predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća (HNV), komentirao je kako je bio iznenađen ovim činom, ali i reakcijom također iznenađenog komentatora Subotičkih novina, koje izlaze isključivo na srpskom jeziku, kako je bunjevačka ikavica na ćirilici – bizaran čin(). Zagreb je sve to odrijemao, tj. odreagirao kao da se ne radi o dijelu naroda čiju matičnu državu on simbolizira. Tek su se nakon nekog vremena čule umirujuće izjave hrvatskih dužnosnika, kako ono što se događa Bunjevcima u Srbiji to nije dobro (podsjeća me na onu reakciju: No, no, komšije! To nije lijepo od vas). Zatim se oglasila i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) izjavom za javnost od 12. rujna 2014. o hrvatskoj etničkoj skupini Bunjevaca u kojoj nas je poučila da se (citiram): Hrvatska etnička skupina Bunjevaca dijeli u tri ogranka: dalmatinsko-hercegovački, primorsko-lički i podunavski, ne zadirući u pravo pojedinaca da se izjašnjavaju o svojoj nacionalnoj pripadnosti, po podrijetlu, povijesti, tradicijskoj kulturi, običajima i jeziku – zapadno novoštokavskom i ikavskom – Bunjevci pripadaju hrvatskom nacionalnom korpusu«(). I time je, kao da mi to nismo znali, uloga HAZU-a odigrana. U propovijedi u Mariji Bistrici 14. rujna 2014. kardinal Josip Bozanić je upozorio (citiram): Žao nam je što se… u poigravanjima najvećim vrijednostima naroda snažnije ne čuje glas hrvatskih intelektualaca, ljudi kojima bi prvima trebalo biti stalo do dobra domovine().

I, tako, umjesto da se ikavica sjeverne Bačke unapređuje svim lingvističkim sredstvima, zauzimanjem svih jezikoslovaca pojedinaca i institucija, ikavica je postala objektom ruiniranja samog govora utkavši u njega ono što ikavica nikad nije bila, a to je nesuvisla uporaba glasa ‘i’ u mješavini s ekavicom i ćirilično pismo. Ikavica je tako jednim potezom Vlasti prestala biti jezično naslijeđe Hrvata u Srbiji i postala javno dobro na slobodnom jezičnom tržištu. Tom su odlukom Samobunjevci, koji sebe ne smatraju dijelom hrvatskog naroda, preuzeli na sebe odgovornost za provođenje procesa oblikovanja nove bunjevačke nacije tražeći svoju samobitnost kao poseban narod koji tobože nema nikakve veze s Hrvatima, ni etničke, niti jezične, niti povijesne.
Za službenu jezičnu praksu, kako sam spomenuo, Samobunjevci su odlučili da im temelj materinskog jezika bude preinačena hrvatska ikavica koja se za njihove potrebe trebala standardizirati. I gle čuda, tu ulogu su, kako sam već spomenuo, predali jezikoslovcima Srpske akademije nauka u Novom Sadu. Dakle, novi bunjevački jezik, koji želi kao i svaki drugi jezik imati dva plućna krila, riječnik ikavice i gramatiku, nije stvoren od svojih vjekovnih roditelja, hrvatskog tronarječnog jezika, već od nevjerodostojnih posvojitelja, čiji identitet, uvjerljivost i političko-nacionalističke namjere odvode ikavski govor na stranputicu. Možemo, dakle, reći da je ovim potezom javno ozakonjena krađa jezika, te da je jezik birokratskom odlukom prespojen na fiktivni entitet iz kojega bi trebale teći duhovne, etičke, kulturne, nacionalne i sve druge društvene vrijednosti, pa i financijske. I ne samo to. Ovaj novi jezik je položen na grafeme koji povijesno ne pripadaju ikavskom narječju niti bunjevačkom govoru – ćirilici! Što će od te ikavice ispasti u budućnosti, dovoljno je već sada zaviriti u (nehrvatski) informativni list Bunjevačke novine gdje nalazimo nekoliko slijedećih bisera ():

 

Neke riječi u kojima se po novobunjevačkom ne rabi ikavica:
Hrv.
standard Hrv.
ikavica Samobunjevačka ikavica
porijeklo poriklo poreklo (ignoriran refleks glasa jat /ě /?)
živjeti živiti živeti (isto)
vijek vik vek (isto)
pjesma pisma pesma i pisma
srijeda srida sreda (isto)
dio dio deo
mjesna zajednica misna z. mesna zajednica
(isto)
vrijeme vrime vreme
(isto)
vjeroučitelj viroučitelj veroučitelj (isto)
Nacionalni savjet savit savet (isto) i savit
Velika vijećnica vićnica većnica (isto)

Neke riječi u kojima se tobožnjom ikavicom siluje refleks jat-a ( ě ):

Hrvatski i ikavski standard Samobunjevački standard
pregled prigled (prid nije refleks jata / ě /, nego prefiks)
predsjednik pridsidnik (prid nije refleks jata / ě /, nego prefiks)
predak pridak (prid nije refleks jata / ě /), množina: prici (!!)
urednik uridnik (urid nije refleks jat / ě /)
susret susrit (‘e’ nije refleks jata / ě /)
pravedan mir pravidan mir (‘i’ nije refleks jata / ě /)
uvedene sankcije uvidene sankcije (uvid nije refleks jata / ě /)
sredstva sridstva (nije refleks jata / ě /)
nametanje ideja namitanje ideja (nije refleks jata / ě /)
odrediti odridit (nije refleks jata / ě /)
podmetati laži podmitati laži (nije refleks jata / ě /)
pored porid (nije refleks jata / ě /)

Neke riječi koje ne pripadaju ikavskom govoru nijedne varijante:
pripojenje prisajedinjenje
odgoj vaspitanje
nogometaš fudbaler
bit će svečano biće svečano

I da ne nabrajam dalje, moglo bi se tako listati iz broja u broj Bunjevačkih novina ().
Moramo, dakle, priznati da samobunjevačka ikavica više nije ona izvorna koja se rabila i još se uvijek u najvećoj mjeri rabi u Bačkoj sa svojim govornim specifičnostima, niti ona ikavica koja se još uvijek rabi u drugim dijelovima Hrvatske. Ona je, kako smo vidjeli ranije, ruinirana raznim jezičnim prijevarnim postupcima: od davnine je naime bila nagrizana turcizmima, germanizmima, hungarizmima, a sada i srbizmima i to službeno. Tijek dekroatizacije onih Hrvata, koji sebe od davnina zovu Bunjevcima i Šokcima u Vojvodini, privodi se kraju ukazom političkih moćnika i bunjevačkih nemoćnika da se odupru slavi i sjaju novca. Prema tome, uzme li se u obzir ova i ovakva bunjevačka ikavica, ona je onda stvarno samobunjevačka (da ne kažem samoubilačka).
No, to nije sve. Slijedi ono najbizarnije. Naime, tzv. Samobunjevci su u korpus svog (sub)etnonima uvrstili javnim proglasom i samu povijest i književnost Bunjevaca Hrvata, sve njihove uljudbene značajke ukorijenjene u stablo hrvatskog naroda od povijesnih dolazaka na prostore Bačke do danas. Prisvojili su čak i dio kulturne povijesti koju su činile najznačajnije osobe zastupljene u hrvatskoj književnosti u Podunavlju, kao npr.: Lovru Bračuljevića (1685. – 1737.) hrvatskog književnika, lingvista, franjevca; Mihovila Radnića (1636. – 1704.), Emerika Mirka Pavića (1716.-1780.) jezikoslovca, prevoditelja, teologa i filozofa, pisca prvoga djela iz estetike među Hrvatima u Ugarskoj; Grgura Peštalića (1755. – 1809.) bačkog hrvatskog književnika, doktora znanosti, pjesnika, filozofa; franjevca; Ivana Antunovića (1815. – 1888.), preporoditelja bačkih Hrvata, pisca, nkladnika, biskupa; pa Blaška Rajića (1878. – 1951.) hrvatskog književnika, političara, svećenika; djelomično Antu Sekulića (16. studenoga 1920. – 18. ožujka 2016.), doktora znanosti, hrvatskog književnika, jezikoslovca, pjesnika i prozaika, esejista, etnologa, prevoditelja. Ovim osobama možemo pribrojiti još plejadu velikana riječi i intelektualaca u prošlim stoljećima koji su čuvali i na mlađe generacije prenosili hrvatsku kulturu služeći se bunjevačkom ikavicom kao govorom hrvatskog narodnog jezika u Bačkoj. U najnovije vrijeme saznajemo da je u plejadu SamoBunjevaca uvrštei i biskup Matiša Zvekanović (možda je za očekivati da će postati Zvikanović?). A na samom vrhu cinizma leži isticanje kako su se nabrojani bunjevački Hrvati u Bačkoj (citiram Bunjevačke novine od srpnja 2014.): pored književnog rada bavili i dokazivanjem autohtonosti i samobitnosti bunjevačkog naroda (). Što još reći? Sapienti sat!
Zavirimo malo u spisateljske uratke Samobunjevaca, u njihovu književnost. Čitamo: I danas je malo oni knjiga koje opisivaje bunjevačku književnost – njezine pisce i njeva dila, kako bi čitaocima pružila potpunu sliku o ovim temama (). Što je onda s onim maloprije spomenutim piscima kroz stoljeća koje bunjevački subetnicum pribraja bunejvačkom autohtonom narodu? To je ukratko što se tiče povijesnih izvora o čistom samobunjevačkom jeziku i rodu neovisnom o hrvatskom jeziku. Moderan samobunjevački jezik standadiziran u Srpskoj akademiji nauka dobiva sasvim drugačiju leksičku primjenu čije sam leksičke karakteristike naveo u gornjem odlomku. Poezija po favoriziranim pjesnicima Tomislavu Kopunoviću, Vinku Jankoviću, Tamari Babić i drugima, odnosi se na rodoljubive pisme sadržajno, estetski i književno siromašnima, friško isklesanim na novobunjevačkom jeziku. Analizu novobunjevačke književnosti ipak drugom prigodom.
Obznana Narodno-oslobodilačkog odbora SKJ
Vratimo se još malo na etničku pripadnost Bunjevaca. Da Bunjevci i Šokci pripadaju hrvatskom etnonimu obznanila je komunistička vlast J.B.Tita 16. svibnja 1945. kada je odlukom Narodno-oslobodilačkog odbora SKJ (NOOSKJ) () u Bačkoj Palanci izdala uputu mjesnim organizacijama koja glasi: … kako bunjevačke i šokačke narodnosti ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu… Znači li to da su komunističke vlasti tobožnjim imenovanjem Bunjevaca u Hrvate nasilno stvorili i hrvatsku naciju u Bačkoj i Podunavlju? Ili da do 16. svibnja 1945. u Bačkoj nije bilo Hrvata, nego samo Bunjevaca, pa, eto, tada Tito nasilno stvara nacionalnost Hrvata? Međutim, ako se pravilno čita, u navedenoj obznani se, dakle, samo naglašava da Bunjevci i Šokci nisu postali Hrvati, nego da oni jesu Hrvati i da ih tako treba i tretirati. Današnji moderni Bunjevci su se nakon 73 godine (!!) sjetili da odbace tu odluku komunističkih vlasti, pa Vojvođanska skupština 2018. poništava dekret iz 1945. kojim se naredilo da se Bunjevci i Šokci imadu upisivati kao ono što jesu – Hrvati.
Protivno ovoj tvrdnji, svećenik Blaško Rajić je 23. travnja 1939. svojom izjavom ustvrdio (citiram): …priznajemo se za česti i uda onoga naroda koji živi u Međimurju, u Zagorju, u Lici pod Velebitom, na Hrvatskom Primorju… koji s nama isti jezik govori… iz kojeg je ustao Ante Starčević i Stjepan Radić… Priznajemo se za česti hrvatskog naroda. A 10. studenoga 1939. Blaško Rajić također govori (citiram): Izrekli smo nebrojeno puta jasno i glasno i to su svi morali čuti, da smo mi Bunjevci članovi hrvatskog naroda… što smo od iskona bili…()
Ali, bez obzira na težnje odcjepljenja Bunjevaca od matičnog hrvatskog tijela, Hrvati su na vojvođanskim prostorima oduvijek bili dijeljeni (i odijeljeni) od matične zemlje pod utjecajem raznih dogovora, trgovina, ucjena i nagodbi, unatoč unutarnjim zajedničkim identiteskim značajkama. Tako danas Bunjevci Nehrvati tumače, pod utjecajem dioba Hrvata unutar svog identiteta, kako njihova nacionalna domovina nije država Hrvatska, nego nas poučavaju, primjerice, da su Bunjevci već 24. studenog 1918. stekli svoju državnost (citiram) plebiscitom (sic!) i da su se »zajedno sa Srbima i ostalim narodima prisajedinili sa teritorijima Banata, Bačke i Baranje kraljevini Srbiji (); A gdje su Hrvati do tada bili u Vojvodini? No, razjedinjavanje Hrvata se pod utjecajem velikosrpske politike nastavlja i dalje, a najodlučniji pokušaji su bili 1990. i 2013.
Zaboravlja se namjerno iz politikantskih razloga da su Bunjevci Hrvati u Bačkoj autohtona nacija i da spadaju među najstarije narode u Bačkoj, iako se danas tretiraju kao nacionalna manjina. Čak i sam status nacionalne manjine poslije 1990. stjecan je teškom mukom.
Na temelju navedenoga pitam se je li danas jezik još uvijek ime naroda ili je samo sredstvo asimilacije? Zaključiti nam je da jezik jest jedan i prvi od elemenata narodnosnoga identiteta, ali, nažalost, i najvažnija sastojnica asimilacije. Naime, u brzom vremenu življenja i pod jakim utjecajem jezika društvene sredine (kako se u Bačkoj to danas kaže, odnosno, jezik kojeg trebaju svi razumeti) u političkom, kulturnom, komunikacijskom, športskom i običnom građanskom životu, počeo se gubiti onaj tanani osjećaj za jezik, domovinu, kulturu. U tom sažimanju tih raznih svakojakih jezika društvene sredine teško se u javnosti može ostvarivati hrvatski jezik, pa tako i čista izvorna bunjevačka ikavica. Ona se, ipak, uz sve nedaće zadržala do današnjih dana. Kakva joj je perspektiva u Bačkoj, može se samo nagađati.
Ipak, žilav je taj narod. Što ga ne može uništiti, jača ga.

LITERATURA
1, ANDRIJANIĆ, DOMINIKA Vraćanje ikavice u književnost, Večernji list 28. kolovoza 2019.
2. BARA, MARIO i ALEKSANDAR VUKIĆ: Hrvati u Vojvodini, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Zagreb-Subotica 2012.
3. BERETIĆ, STJEPAN: Katolički mjesečnik Zvonik, godina VIII., br 3., 2001.
BUNJEVAČKE NOVINE, informativno-političko glasilo Bunjevaca nehrvata iz Subotice, brojevi od 2013. i kasniji brojevi.
GOTAL, MIHOVIL: Bunjevačko pitanje kao simbolički konflikt politika identiteta, diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u zagrebu, 2016.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Navodi o subotičkom kazalištu, časopis za kulturu Klasje naših ravni br. 7-8, Subotica 2007.
MIKOVIĆ, MILOVAN, Svoji ili asimilacijski zalogaj, Hrvatska riječ, br. 598 od 19. rujna 2014.
ČERNELIĆ, MILANA: Bunjevci – ishodišta, sudbine, identiteti, izdavač Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2016.
ROMIĆ, ZLATKO: Tiška griška – metastaza usiljene ikavice, Zbornik, Dani Balinta Vujkova 2002.-2005.
SEKULIĆ, ANTE, Književnost bačkih Hrvata, Kritika. sv. 5., 1970.
SEKULIĆ, ANTE: Govor bačkih Bunjevaca (odlomak iz doktorske disertacije), Sombor, 1947.
SEKULIĆ, ANTE: Rasprave o jeziku bačkih Hrvata, Zagreb, 1997.
SEKULIĆ, ANTE: Rječnik govora bačkih Hrvata, Zagreb, 2005., Mala knjižnica Matice hrvatske, Kolo 7., knj. 38.
VUKOVIĆ, Petar: Etnonim, Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca, Subotica, 2007.
VINCE, ZLATKO: Portreti hrvatskih jezikoslovaca, Biblioteka Hrvatski radio, knj. 5., Zagreb, 1993.
ŽIGMANOV, Tomislav: Suvremena ‘’lirika’’ bezdušja u ‘’nastavnom planu bunjevačkog govora s elementima nacionalne kulture’’’, Vivisekcije književnosti, Pula-Subotica, 2017.