Dodir slikarske ruke Miroslava Kraljevića

Obred rukovanja kao susret čovjeka s čovjekom zamijenili su nježni dodiri šaka ili podlaktica kao novi obred obrana od koronavirusa. Standardizirano se rukovanje upisuje kao voljni prihvat druge ruke (pozdrav) obznanjujući time ekspresiju prijateljstva, srdačnosti, bliskosti, ali i prijetvornu oficijelnost, rukovateljsku suzdržanost, zanos, čak i ignoriranje pružene ruke uz iskreni animozitet, a sve to u mnogo čemu određuje osobni i javni model ljudskih odnosa. Koliko tek tumačenja o vlažnim i suhim dlanovima, energičnom ili mlohavom stisku. Međutim, pružanje ruku diktiraju osobni afiniteti pa se u tom pogledu o ukusima ne raspravlja, njih ruka uostalom često samostalno krši avanturistički neusklađena s autorstvom bića. Kao petoprsta anatomska lepeza ruka je obdarena ticalima bogatog signalnog registra, jedinstveni instrument koji planiranom voljom osobe konvergira akcijskom finalu, oblikovanju diktiranom osjećajnim, umnim i imaginacijskim stvaralačkim bitkom. Njezina pokretna arhitektura određuje radni kapacitet: od manualne uslužnosti do kreativne sofisticiranosti, od sirove snage do graditeljske preciznosti. U zagušljivoj areni političkih nadmetanja mesijanskih faktotum osoba, ruka kubističkim poliperspektivnim rezovima segmentira i razara prostor, a trebao bi netko toj eliti objasniti da je u ovom trenutku mirišljavi „ozon“ ispunjen posljednjim krijesnicama ljetne kiše i da je već vedro na Dolcu s pozadinom ranjene katedrale, a neznani stihoklepac s ostavštinom filistarske sitne duše narodski pokazuje prema Banskim dvorima i pjeva: „Fletno u politiku, tam svak peneze na kup meće, domaći krojači naše buduće sreće.“
Ovdje nije naodmet književno-filozofski unos ironijskog, kad živimo u najboljem od mogućih svjetova (Voltaire), kao da je sve već „gore“ sudbinski napisano i određeno (Diderot), a savjest određuju otkucaji srca (Rousseau). Pornografskoj i ljubavničkoj ruci posvećuje planetarno tržište sveprisutnu globalizacijsku provedbu pa slike opscenih dodira, prije sakrivene budoarskim paravanima, sada u doba spektakla postaju vizualna opsesija za mnoge. Međutim, slikarstvo je već davno otkrilo provokativno bjelasanje ljudske puti te nas lišilo mnogih obzira kada draperija više nema funkciju pokrivala. Kao naum bića u akciji, kao osvajateljica i rušiteljica cijelih civilizacija i svjetova, kao darovateljica i ništiteljica života, koja gradi i razara, postavlja mjeru fizičkom i duhovnom svijetu, civilizaciji i kulturi, ruka iskazuje sve mogućnosti ljudskog bića u povijesnom hodu, koje u opakosti, gadosti, kaosu, beznađu i nasuprot tome u rijetkim trenucima konstituiranja reda, ljepote i nade zablista osobnim primjerom stvaralačke prirode.
Tako u tlocrtu intuitivne geometrije ljudskog kretanja nailazimo na viziju slikarskog „dodira“ kojim ruka, taj peterostruki jagodični senzor, sidri kistom vidovitost, misaonu osjećajnost ljudskog oka, koja raspoređuje svjetlosne visine boje. Stoga valja budnost hodočasnika koji istražuje oslonce stvaralačke djelatnosti podržati s obzirom na ciljani izbor. Ulje na platnu „Autoportret sa psom“ M. Kraljevića (1885. – 1913.) nastao je 1911. za boravka u Požegi, a njegova je osobna sinteza slikarskih iskustava (uz Račića i Becića) stečenih na Akademiji kod Habermanna, a označavaju tonsku koncepciju slikanja zemljanim bojama, sažetom tonskom modelacijom. Taj ateljersko-studijski boravak na Akademiji određuje slikarsku osjetljivost za reducirani registar tonova koji postupno evoluiraju u plošnija tonska kontrastiranja. U Požegi in vivo slika životinje, pa u tonskoj masivnosti ostvaruje poletniji duktus. Slika „Autoportret sa psom“ sve usvojeno komprimira u jednokratnu, otmjenu pikturalnu cjelinu. Proporcionirajući tonske dionice od lucidno naslikane glave preko tamne blagom dijagonalom ukošene plošnine sjedeće figure te u donjem dijelu formata ruka blago položena ispod glave psa pa svi ti slikarski fakti statičke kompozicije magnetiziraju mirom i ravnotežom. Autoportret, sjedeća poza, ruke, pas, određuju jedan odnos: aristokratska autoritativnost slikara i fluid koji emanira ruka umirenja i zaštitničkog povjerenja prema životinji. Motreći tu sliku, pitamo se nije li to portret „dodira“, portret obostrane odanosti, bliskost slikara i psa, psihološki i slikarski sadržaj slike. Suzdržanost autoportreta, kontrolirano lociranje tona i crteža, markantnost poze, tali se lirski samo u jednoj ruci, desnoj ruci slikara okruženoj toplim i hladnim tonalitetima mrlja, uronjenoj toplim crvenilom u krzno ljubimca. Faktura je življa, a ritam tonova diskontinuiran, osjećajni fa presto u akciji. Pikturalna vizija dodira snažne moralne ljepote, iznašašće fluidne liričnosti, kadenca likovnog sklada.
To podržava majstorski prijevod fizičkih činjenica u slikarsko tvorivo gradirano planovima od tople materičnosti prvog plana prema mirnoj polegnutosti tonova drugog i trećeg plana. Svijetlo – tamno – svijetlo, gradi prostor plošnine koja se ne iscrpljuje jednim pogledom. Slikokazi koji cijelo to slikarsko gradivo uranjaju u zamućenu osjenčanu hladnoću zelenog tona (prostor) iz kojeg kontrastno izranjaju bijeli okeri glave i već akcentirani dodir usmjerenih valera prvog plana (dodir) pulsirajući ispod seriozne tonske formacije glave psa u mirovanju. Efekt bijele dijagonalne munje košulje na koju pada bačena sjena oštri je bljesak kompozicijske sastavnice gornjeg dijela slike u kojoj dominira finesa zatvorene zatamnjene plosnine (odjek Maneta). Neki precizniji motritelj možda bi pitao o značenju i položaju lijeve ruke. Ona na slici živi komocijom i opuštenošću, ali ako zamislimo da drži paletu i omogućava slikaru dodir kista i boje u njezinoj trenutnoj neaktivnosti vidimo predah za buduće akcije koje pokreće čovjek za istinskim ljudskim dodirima.

Danijel ŽABČIĆ