Ivan BOŽIČEVIĆ

Nereide tancaju oko falkuše

U poetskoj ostavštini Nikole Kraljića (1930. – 2015.) našle su se i „Bilježnice iz 2008.“ koje je on „punio“ stihovanim sastavnicama. Autorova je ostavština zahvaljujući angažmanu urednice Mirjane Šigir, koja ju je „istražila, priredila i uredila“, sada ugledala svjetlo dana. Naklada LUKOM, koja je objavila petnaestak Kraljevićevih knjiga, ukoričila je i ostavštinske “bilježnice” u čemu je pripomogla i pjesnikova zavičajna Općina Omišalj. Knjiga ima naslov „Plov u suton“ te se dade razabrati da su Kraljevićeve „bilježnice“ bile napučene maritimnim rekvizitarijem a tu „morskost“ signaliziraju naslovi pjesama tipa: Ja ću plovit, Fućkam na val, U falkuši, Ribice su šuškale. Kad ievantara razbija barke, Morska sirena, Pod morem, Iz moje barke, Oblačno more…
Iz naslova je razvidno da u Kraljevićevim ostavštinskim sastavnicama ima sporadično i sutonskih motiva, ugođaja i sklopova a „suton“ se osim u naslovu pojavljuje u još nekoliko pjesama (Blagi suton, Sumorni suton, Sanje u suton).
Kraljić i u postumnoj knjizi u svome prepoznatljivom elementu, u svoje fiksacije i vizure, opservacije i pristupe, prispodobe i kombinacije unosi notu zaigranosti, prpošnosti, infantilnosti, teatralnosti, izglobljenosti. U pjesmi koju je urednica M. Šigir smjestila na čelo zbirke pjesnik se postavlja u pozu „futurologa“, koji razmišlja kako će izgledati život/ svijet kada njega ne bude među živima. Sve će biti kao i prije, arhetipski toposi ostat će isti, more „će šumjeti“, kao što šumi od iskona. U tome kontekstu autor sebe vidi kao cvrčka koji je desetljećima ustrajno izvodio svoje melodije, uronjen u svoj otočno-mediteranski mikrokozmos. Kraljić teži apostrofirati svoj vitalizam, i kada se ćuti osamljen „kao sivi panj“ draškaju ga sadržaji što ih proizvodi maritimna priroda. Proljetni „cvrkut ptica“ djeluje okrepljujuće na njegova stanja i raspoloženja te slijedom toga i on može cvrkutati, „kantati“ zavičajne napjeve. U prostore vitalizma ulaze i erotizirane tlapnje, no pjesnik je istodobno i ironičan spram svoga poznoga erosa; ne će mu biti ispunjena želja da „na hridi spava s djevojkom „dugo dugo“.
Nekog tihog, diskretnog erotiziranoga fluida ima i u lastavičinu repu koji „huji“ u proljeće i u jesen. Na obzoru pjesnikovih tlapnja i maštarija pojavljuju se i „tankoćutne“ djeve koje noću, kada „gori i drivo i kamik“, ljudima od mora dijele poljupce, a danju je pjesnikov vidokrug pun njihovih „drhtećih pupaka“.
Kraljić dakako preferira i zaziva arhetipske slike i simbole, oblike i sklopove ali zna da je arhetip izložen nasrtajima tehnike i progresa pa je na moru sve manje starinskih plovila, a sve više „brodova na atomski pogon“ (Kolovoške noći, Uzaludan trud). Njemu nije do mistike nego do izvorne nature, ishodišne prirode pa će iskazivati „gostoprimstvo“ „zboru“ žaba i zrikavaca koji, „kad se sunce crveni/ na zahoju“, izvodi svoje skladbe.
Kraljić zbori o aktivizmu i vitalizmu no i thanatoidni signali dolaze do njegovih osjetila, a tada prkosno uzikuje: „Briga me za sprovode/ oni odvode“. Ne želi „smrtnini“ raditi promidžbu pa se utječe erotiziranim maštarijama, zaziva grešnost „jerbo je najlipša grišna jubav“ i kada gleda ozvjezdano nebo pjesnika prožimlju erotizirane srsi jer „s nebesa“ zvijezde padaju „u vlažna usta dojke i pupkovinu“.
Slike i činjenice iz kojih zrači snaga i čarolija obnoviteljske prirode jače su od činjenice koje imaju thanatoidne pečate, sugerira pjesnik. Stoga treba zaobilaziti groblja i mrtvačnice i ulaziti u prostore u kojima „jasen i brijest“ mirisom i cvatom „obalu oplođuju“.
Valja konzumirati i „blage“ sutone, upijati energiju koju emitira sunce kada zalazi „za horizont“. Poželjno je da u tome konzumiranju bude i erotiziranih prispodoba i sklopova u kojima prednjače „divojke i žene“ koje se danomice „jube“ a samo s jeseni imaju stanku jer tada „rajaju“, donose na svijet plodove ljubavi. Tako Kraljić vidi ulogu i misiju ženskoga spola u povijesti čovječanstva.
Pjesnik apostrofira i „Fortunu“, „Gospoju“ koja ga vrti oko svojih „račvastih puteva“. Ta bi mu mistična gospa mogla namjestiti, darovati neku stvarnu, opipljivu gospođu „s bokovima zanosnijim“. U takvim maštarijama i tlapnjama on ostvaruje ritmično-zvučne efekte koji zvuče ovako: „motreć dojku/ na uvojku/ njena stana/ Radio Erevana“. Ritmiku ostvaruje i u pjesmi Vodim borbu, u kojoj ljubi smokvu „usred krošnje“, a završni stihovi joj glase: „Prvi dan augusta/ prvu smokvu v usta“.
Neke ritmike, ali ne jezične, zvukovne nego vizualne, slikovne ima i u prispodobi u kojoj se žal „bjelasa ribicama/ uginulim/ a/ kupačice se sunčaju/ na bokovima.“ Kraljića provociraju i Nereide, morske nimfe iz helenske mitologije koje „tancaju“ „nasred mora“ oko njegove lađe falkuše. On može zazivati nimfe ali ih ne može konzumirati. No, stanovita gospa, i ljepotica, imenom Fabiana posve je, po svemu sudeći, tvarno ušla u pjesnikovo iskustvo te ostala u njegovoj memoriji.
Kraljić svoje erotizirane sadržaje kadšto situira i u svemirske zone, fiksira zvijezde „u zviježđu Oriona“ u kojemu će možebitno „listati“ osmijehe neke „djeve s krasa“, ili neke otočne „žetelice“ koja i u „rano jutro“ znade očitovati pohotu. On mora biti „erotograf“ i kada zbori o posve običnim, pa i banalnim, stvarima i zgodama. Kada primjerice kupuje košulje preferira samo one koje emaniraju stanovitu erotičnost (Uzimam je ako mi/ strasno obujmi vrat). Kraljić se znade poigravati i šaliti na račun svoje vremešnosti a stihovi mu tada imaju zvučnost pučke popijevke: „Ima Miko više desetica/ nego što je nama na tamburi žica“. „Barba Miko“ voli sunce i mediteransku svjetlost ali mi je drag i mrak u kojem može raspirivati svoje tlapnje, maštarije, fiksacije impregnirane dakako erosom. Gospa koja ga čeka „va kantunu od portića“ uklapa se u njegov erotizirani imaginarij.
Pjesnik polemizira s duhom koji drži da na svijetu više “nema čuda“, jer se sve „može objasniti“ i logocentrirati. Kraljić misli da su takvi umovi hendikepirani jer ne znaju prepoznati čuda koja ponajviše izviru iz prirode jer je i ona sama čudo nad čudima. Čudo primjerice emanira mjesečina koja „na nebu sja/ srebrenasto“, a i mravi što „jezde gromačom“ pravi su čudotvorci, također i morski gnjurac koji plovi, roni i leti te očituje svoj začudni identitet (Crna rupa).
Hrast i smokva, koje pjesnik ubraja u svoje „susjede“ upotpunjuju katalog ispunjen čudima. Pjesnik je dakako suživljen sa „susjedima“ te će reći da su on i susjedi „od iste matere dica“, matere prirode, dakako. Priroda se ne zamara tričarijama niti mislima o „smislu života i bitku“. Ona sebe jednostavno živi, živi svoje cikluse, nagone, instinkte. Slika u kojoj galebovi „obrušavajč se na površini“, hvataju i proždiru „ribice“ zrcali naturu i njezine uhodane mehanizme.
Kraljiću je krivo što njegovi otočani (Krčani) zanemaruju tradicijske navade, običaje, rituale. Ima osjećaj da ni otočno vino nema više izvornu aromu jer se ne pravi „od naše loze“. Događa se ruiniranje, razaranje arhetipa, upozorava pjesnik; obično, banalno, prolazno i sezonsko potiskuje drevno, baštinsko, ukorijenjeno, kakvosno. Otočni puk ne pjeva više starinske „pisme“ nego „rumori“ o banalijama, o „burzi/ i/ tatima“. More se pak drži uhodanih „običaja“, danomice dotiče i zapljuskuje „krčke obale“. I dunjino stablo je dosljedno u svom uhodanom produciranju, svake godine rađa „mirišljivo voće“. To je već mehanička procedura no za pjesnika je to dio nepronicave tajne koja i treba ostati tajnom jer „tajnovitost/ rađa život“. (Uplov u suton, Tajna života).
Kraljić se očituje i kao ribar, a ribari su mu bliski jer ne poznaju „smiraj strasti“. I kada zbori o svome ribarenju, on je „erotičan“, uživa u „trzajima ulovljenih riba te ćuti milinu i nasladu dok dodiruje i miluje „riblji rep“. Pritom moli za oprost „Boga mora“ jer zatire riblju populaciju.
Kraljiću je poticajno smjenjivanje godišnjih doba, draškaju ga preobrazbe koje četiri puta godišnje zahvaćaju prirodu. Lišće koje se s jeseni rumeni i otpada u žarištu je njegova “nadahnuća“. I zimzeleno lišće mi je zanimljivo jer je „trajno živo“, no u njemu nema znakova mijena. Izgleda kao da je „besmrtno“ a takva besmrtnost znade biti statična, okamenjena, pa i banalna. Stoga mu je milije lišće koje „umire i rađa se“.
Lišće opada i kada vihori bjesne nad otokom i “perušaju“ smokvu a pjesniku se čini da to nisu samo vihori nego da čitavi eoni huje nad škojem. U tim sklopovima i prispodobama on vidi i mitskoga Narcisa koji se u običnoj lokvi „ogleda“ i divi „svojim odličjima“. Narcis mu nije blizak jer je odviše sebeljubiv ali mu je simpatična ptica vuga koja nastava njegove tlapnje i maštarije, a pjesmu o vugi počet će skladnim, milozvučnim stihovima: „U čast ptice vuge/ provodim noći duge“. Ritmičnost je ugrađena i u stih “Sumorni suton satire sate“ u kojem se prepliću asonance i aliteracija. I u tome sastavku (Sumorni suton) ima erotizacije koju zrcale stihovi: „Obgrlih susjedu u samoći/ čežnje“.
I more ima senzore koji reagiraju na eros, pjesnik će reći: „Buči huči more Adrijansko/ pošto te ljubim“. Kada val kupačici „obljubi“ nogu on proizvodi erotične vibracije (Val joj je obljubio nogu, Pošto te ljubim). Valja imati stalno u vidokrugu magičnu ženskost, konzumirati, tvarno i onirički, zbiljno i virtualno, njezine čarolije, njezina „podavanja“, poručuje Nikola Kraljć, zaprisegnuti zagovaratelj, pa i obožavatelj, erosom protkanih sadržaja i toposa, sklopova i prispodoba, oblika i figura, među kojima povlašteno mjesto imaju „bijele vile Bodulke“.