IZGUBLJENI, IZGUBLJENI
U SIVIM PROLAZIMA
Autoportret u zrakoplovu
(U ekonomskom razredu)
Sklupčan poput embrija
uguran u tijesno sjedalo,
pokušavam se prisjetiti
mirisa svježe pokošenoga sijena,
kada se drveni vozovi spuštaju
u kolovozu s planinskih livada,
skližući se po poljskim putovima,
i kočijaš se glasno dere kako se uvijek
deru muškarci u trenutcima panike
– već su se u Ilijadi tako derali,
i nikada potom nisu umuknuli,
ni u vrijeme križarskih pohoda,
niti poslije, puno kasnije, nedavno,
kada ih nitko ne sluša.
Umoran sam, razmišljam o onome o čemu
se ne da razmišljati – o tišini kakva vlada
u šumi, kada su već pozaspale ptice,
o nadolazećem svršetku ljeta.
Držim glavu među dlanovima
kao da bih je htio obraniti od uništenja.
Gledan izvana mogu se vjerojatno
činiti nepokretnim, gotovo mrtav,
rezigniran, dostojan sućuti.
Ali to nije istina – slobodan sam,
možda čak sretan.
Da, držim među dlanovima
svoju tešku glavu,
ali u njoj se baš rađa pjesma.
Nemoguće
(5414 S. Blackstone, Chicago)
Kako je to teško, pokušavati pisati, svejedno,
je li u kući, ili u zrakoplovu, iznad oceana,
iznad crne šume, u tihu večer.
Stalno počinjati ispočetka, buditi se
za visoki uzlet i poslije petnaestak minuta
nažalost odustati, predati se.
Nadam se kako me barem ti čuješ
– jer, kako dobro znaš, teoretičari nas uvjeravaju
neprestano, gotovo svakodnevno, da smo sve
loše razumjeli, kao i obično nismo uhvatili
dublji smisao, nismo pročitali
odgovarajuće knjige, nažalost,
nismo izvukli odgovarajuće zaključke.
Tvrde: poezija je u biti nemoguća,
Pjesma je kao hala gdje se lica rasplinjuju
u zlatastoj magli reflektora, gdje divlji
mrmor gnjevne mase prekriva
pojedine, nejake glasove.
Dakle, što? Profinjene riječi brzo se gase,
obične vjerojatno nisu uvjerljive mnogima.
Sve upućuje na to da silentium
može računati samo na šačicu sljedbenika.
Katkada zavidim mrtvim pjesnicima:
oni više nemaju ‘’loših dana’’, ne trpe
‘’melankoliju’’, oprostili su se s ‘’prazninom’’,
‘’retorikom’’, kišom, niskim tlakom,
prestali su pratiti ‘’pronicljive recenzije’’
i unatoč tome još uvijek nam govore.
Njihove sumnje otišle su skupa s njima,
njihov zanos živi.
27. siječnja
Leden dan. Hladno sunce. Bijeli izdisaji.
Ali toga petka nismo bili sigurni
što svetkovati, što oplakivati
– jer je istovremeno to bio
dan sjećanja na žrtve Holokausta
i proslava Mozartovog rođendana.
Naše pamćenje nije znalo što činiti.
Naš umišljaj se zagubio.
Plakala je svijeća na prozorskoj dasci
(zamoljeni smo upaliti svijeće),
Ali iz razglasa je dopirala vesela glazba
ranoga Mozarta, rokoko,
epoha srebrnih perika, a ne sijedih vlasi,
kakve smo poznavali iz Auschwitza,
epoha odjeće, a ne golotinje,
nade, ne beznađa.
Naše pamćenje nije znalo što činiti,
umišljaj se gubio u domišljajima.
Izgubljeni
Izgubljeni, izgubljeni u sivim prolazima.
Noću žarulje tule kao signali brodoloma.
Čitamo knjige koje su autori zaboravili.
Istine nema, ponavljaju mudraci.
Ljetne večeri: festival čiopa,
u predgrađima eksplodiraju božuri.
Čini se kako ulice postaju kraće
od žege, od lakoće gledanja.
Polagano prikrada se jesen.
Svejedno katkada izranjamo na trenutak
i događa se da bljesne zalazeće sunce
i javi se kratkotrajna sigurnost,
gotovo vjera.
S poljskoga preveo Pero MIOČ
Adam Zagajewski (Lavov, 1945.) jedan je od najprevođenijih i najnagrađivanijih suvremenih poljskih pjesnika; piše i prozu, eseje i književnu kritiku te prevodi. Živi između Pariza i Houstona. Djetinjstvo je proveo u Poljskoj, gdje je i studirao. U Poljskoj je objavio zbirke Komunikat (1972.), Sklepy miesne (1975.), Jechac do Lwowa (1985.), Ziemia ognista: 1994 (Ognjena zemlja:1994.; 2010.), Pragnienie (1999.), Powrót (2003.) i Anteny (2005.), Niewidzialna ręka (Nevidljiva ruka , 2013.). U SAD-u je objavio Tremor (1985.), Canvas (1991.), Mysticism for Beginners (1997.), Without End: New and Selected Poems (2002.) i Eternal Enemies: Poems (2008.). Autor je memoara Another Beauty (2000.) i proznih zbirki Solitude and Solidarity (1990.) i Two Cities (1995.). Godine 2010. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost.