Đ U R Đ I N

Bačko selo Đurđin udaljeno je 26 kilometara od Subotice, prema Hrvatskoj. Nalazi se na sjeveru Bačke, usred najplodnije zemlje crnice, bogat je s divljači i odredište je lovaca. Đurđin se prvi spominje 1462., u darovnici hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina kraljici majci Elizabet, po čemu dobi ime Kraljičina zemlja. Bunjevački Hrvati su se u većim i organiziranijim skupinama ovdje doselili 1687. Prvu školu dobi 1878., Kopilovu školu. Pet škola je 1952. objedinjeno u jednu osmoljetku, od 1962. imena Vladimir Nazor. U Đurđinu se održava dio programa žetvene manifestacije bunjevačkih Hrvata, Dužijance. Tu djeluju Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Đurđin i komorni tamburaški orkestar Musica chorda, Bunjevački muzej, Hrvatski seljački prosvjetni dom i Hrvatska čitaona. Glasovita je đurđinska slamarska umjernost. Crkva sv. Josipa Radnika dio je dekanata Subotica – Donji Grad. Dok Đurđin nije imao svoju crkvu vjernici hodiše u Bajmak, Tavankut ili u Žednik. Na Badnjak 1923. viđeniji Đurđinčani sastaše se u Žedniku radi osnivanja đurđinske crkvene općine, koju odobri biskup Lajčo Budanović. Marijan Jaramazovič dao zemlju za nju, a Veco Prćić izdašno pomognu izgradnju. Kamen temeljac blagoslovi biskup Lajčo Budanović 1935., kad je crkva i dovršena, posvećena sv. Josipu radniku. Tada Đurđin posta vikarija, a samostalna župa 1956-ih. Danas broji 1.500 vjernika, znatno manje nego prije pola stoljeća. Današnji župnik je vlč. Lazar Novaković. Orgulje su ugrađene 1939. i blagoslovio ih generalni vikar Blaško Rajić. Na prigodnom duhovnom koncertu na otvorenju svirao je orguljaš Franjo Dugan, a zborom Hrvatskog pjevačkog društva ‘Sv. Cecilija’ dirigirao je Albe Vidaković, svjetski muzikolog. Projektant je poznati subotički arhitekt Bolto Dulić, sin predsjednika crkvene općine, Laze. Jednobrodna crkva dimenzija je 34m x 12m x 9m. Toranj je visine od 25m, s jednim zvonom. Crkva je na povišenom mjestu, što stvara prostorni dojam visine. Posred pročelja je okulus s vitrajskim križem, nad ulaznim portikom, koji nose četiri stuba, s prednja tri polukružna luka, nadstrešeno trovodnim krovićem. Brod je znalački odijeljen od postranog prostora nizom lukova, koji daju ritam i ugodu oku. Pod je popločen crvenim, bijelim i crnim rombovima i kvadratima, koji suptilno tvore jednu krasnu cjelinu koja utka motiv šahovnice i bunjevačkog veza. Prostor oltara je odignut, uži od broda crkve i nadsveden bačvastim svodom. Kroz povišene trifore s jedne strane dopire magično svjetlo. Nad lađom su drvene grede, oslonjene na kamene zupce. Nosiva struktura izravno sudjeluje i u estetici crkve. Svjetlo dopire iz prozora u gornjem dijelu, u razini kora s orguljama, s prekrasnom kamenom ogradom, s pozlaćenim dijelovima. Crkva se stilski nadahnjuje romanikom. Četverokutni zvonik ima trifore i piramidalni krov s križem na vrhu. Đurđin se ističe slamarskom umjetnošću. Zato crkva ima jedinstveni Križni put načinjen iz slame, rad Marge Stipić, sestara Milodanović – Ane, Teze i Đule, Marije Ivković Ivandekić i ostalih pletilja. Baltazar (Bolto) Dulić (Đurđin/Subotica, 1905. – Subotica, 1982.) je arhitekt iz Subotice. Rodio se u Subotici u uglednoj hrvatskoj posjedničkoj obitelji, gdje je završio pučku i srednju školu. Diplomirao je na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1930. Predavao je na višoj tehničkoj školi u Subotici. Projektirao je nadgrobni spomenik Fabijana Malagurskog, na Bajskom groblju, danas zaštićenog spomenika kulture. Od 1935. do 1944. pisao je za časopis Klasje naših ravni. Izradio je urbanističke planove Subotice, Bečeja, Stare Pazove, Kanjiže i dr. Bio je stručni suradnik Subotičke biskupije od 1963., savjetujući biskupa Lajču Budanovića u gradnji novih crkava u Šandoru i sv. Josipa u Đurđinu te obnovi starih u Bikovu, Lemešu i Kelebiji. Crkva Marije Majke Crkve u Šandoru, posvećena Mariji Majci Crkve izgrađena je 1982. Autor je: zgrade sjemeništa i gimnazije Paulinum, tvornice konfekcije u Subotici, tvornica kože, upravne i pomoćne zgrade klaonice i hladnjače, zgrade Ekonomskog fakulteta, sve u Subotici, Ljetne pozornice na Paliću (koautor Károly Holczer) te Hrvatskog seljačkog prosvjetnog doma u Đurđinu. Njegov unuk Vidor Fabian nastavio je obiteljsku arhitektonsku tradiciju. Crkva je središte kulturnog i vjerskog života mjesta. U rujnu je svečano obilježena 75. obljetnica izgradnje crkve. Od vjerničkih priloga su kupljeni novi tepisi za svetište, novo ozvučenje. Planira se ličenje. Đurđinci pohode Žednik nedjeljom popodne na križni put, jer nemaju svoju kalvariju. Skupa sa susjednom župom Sv. Marka u Žedniku izdaju mjesečnik Pastoralni listić Svjetiljka, u 250 primjeraka. Stanovništvo stari. Mladi su aktivni za Dužijance. O toj prigodi upriličuje se književna večer posvećena jednom od naših pjesnika ili književnika. Na teritoriju župe bilo je puno samoubojstava, a od kada je pokrenuta devetnica, bilo je jedno samoubojstvo. Za poklada organizira se turnir u stolnom tenisu. Pastoralno vijeće s pobrinu za uređivanje i čišćenju crkve, crkvenog tavana i zvonika, župnog doma te okoliša. Caritativni odjel prikuplja darove za siromašne u selu. HKPD “Đurđin”, čuvar je tradicijske kulture. Obnovljena je sekcija izrade šlinga i slamarska sekcija, s dvadesetak članova. HKUD izrađuje izvorne bunjevačke narodne nošnje tzv. “svile”. Đurđin se ističe slikama od slame. Radovi slamarke Mare Ivković Ivandekić krase crkvu. U Društvu djeluje i Literarno-dramska sekcija koju vodi Tanja Stantić, a Likovnu sekciju Sandra Stantić. Njeguju bunjevačku ikavicu te postavljaju kazališne komade naših autora na ikavici. U veljači je organizirano Župno prelo s mnogima u narodnoj nošnji. Etno salaš otvoren je u staroj kući iz 1881. prije desetak godina zaslugom bivšega župnika preč. Lazara Krmpotića. Na salašu je 120 darovanih izložaka koje izradiše ljudi iz tog kraja. Posjećuju ga hodočasnici i školarci. Župljani skrbe o salašu, napose starije žene, koje podsjeća na način života u njihovoj mladosti. Hrvati-Bunjevci su s entuzijazmom dočekali stvaranje zajedničke države. Na osnovi njihove prisutnosti na sjeveru Bačke novonastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca je i dobilo taj kraj Trianonskim mirovnim ugovorom 1920. Ni stara ni nova Jugoslavija nisu sustavno riješile pitanje Hrvata u Vojvodini, čiji se broj osipa, dijelom zbog asimilacije, a dijelom zbog državnog forsiranja izmišljene bunjevačke nacije. Hrvatskoj javnosti je ovaj divni kraj u osnovi nepoznat, tamo negdje iza leđa.

Ati SALVARO