Mjera – riječ godine
Ako se bude birala riječ godine, svakako je to – mjera. Svima su puna usta mjera, više nego virusa. Sav se život naš svagdašnji mjeri mjerama, toliko ih se promijenilo da ih ni covid ne dospijeva pratiti
Vrlo hladno, ljudi navukli zimske kapute, kape, šešire, zimogroznima je tako grozno da nose i maske za grijanje lica. Virus eskalirao, svijet se nalazi u trećem svjetskom ratu, vrlo različitom od onog pretpostavljanog nuklearnog, ali i od ovog otpada kosa kao da je riječ o radijaciji. Hrvatska se trgnula – vidjevši da je na dnu Europe po svim „pokazateljima“, nastojala je i uspjela ove jeseni doći među nekoliko najuspješnijih po broju zaraženih. Nakon poduljeg oklijevanja donesen je set mjera koje zadiru i u područje kulture, to jest umjetnosti. Književnici su poslani u samoizolaciju, ni Iljf se više ne smije približiti Petrovu. Kazališta su još otvorena, kako koje, dramska su prošla bolje, u dramama se navodno ne pljucka kao u operama, operetama i mjuziklima. Među operama ipak ima iznimaka, pa je dopušten Verdijev „Krabuljni ples“, premda je libreto suspektan i govori o atentatu na švedskoga kralja Gustava III. (čini mi se), što bi se moglo dovesti u vezu s radikalizacijom u Hrvatskoj i nedavnim atentatom na Plenkovića, ha. U dramskom opusu W. Shakespearea izdvaja se aktualan naslov „Mjera za mjeru“, pa bi se i taj mogao izvoditi.
Ako se bude birala riječ godine, svakako je to – mjera. Svima su puna usta mjera, više nego virusa. Sav se život naš svagdašnji mjeri mjerama, toliko ih se promijenilo da ih ni covid ne dospijeva pratiti. Sada smo u strožem ili strogom režimu, čije je elemente priopćio naciji hrvatski kancelar vrlo nevješt u čitanju s „idiota“, bolje mu ide kada se bez pomagala služi svojim riječima, bez obzira odakle mu dolaze. Osobno sam za policijski sat, ali da ne traje ni minutu više. Zadnje vijesti dok ovo pišem kažu da je i kancelar u samoizolaciji, što bi moglo značiti da hrvatsko-srpsku koaliciju privremeno vodi Pupovac.
Korona ili Gospodarski pojas
Da postoje i druge stvari u europskom svijetu osim doista neugodne corone, podsjetila je Ruža Tomašić povlačeći isto tako neugodno pitanje gospodarskog pojasa, koji je Hrvatska pokušala zaboraviti i zabašuriti, ali ju je sada podsjetila Italija, koja najednom želi proglasiti svoj pojas. Doista je riječ o nevjerojatnoj hrvatskoj političkoj (teritorijalnoj) gluposti, upravo kopnenoj. Svojedobno je klatež govorila da ne smijemo potezati pitanje našega gospodarskog pojasa jer nas ne će primiti u Europsku uniju, što je bilo jednako netočno i stupidno zlonamjerno kao kada je V. Pusić govorila da ne će biti mirovina ako na referendumu ne izglasamo voljnost za ulazak u EU, a usput i izborni zakon sa 220 manjina (neka se nađe). Na stranu i to što je prije sedam godina, ako se ne varam, na neko neslužbeno drsko pitanje iz Hrvatske, Europska komisija mirno odgovorila: „Pa kog se vraga srdite? Nitko vam ne brani da proglasite IGP.“ To jest Isključivi gospodarski pojas (što mrzim kratice). Hrvatska je protrljala ruke od zadovoljstva, ali i odmah rekla da je ona za uključivost, zatim je dobila i takvu vlast i premijera koji su uključivi, pa ih zato isključivi pojas ne zanima. Dotle Talijani love ribu gdje se sjete, i službeno su bili izjavili da njima nitko ne će zabranjivati ribolov u istočnom dijelu Jadrana, što je Hrvatska tada popratila odlučnom šutnjom.
Sve to prolazi ispod covida, s koronom nas bombardiraju iz medija kao (čiji ono?) saveznici 1945., Hrvatska je nalik na fresku Mrtvački ples majstora Vincenta iz Kastva, tiskovine najbolje zarađuju od osmrtnica. Sad je li u svezi s pošasti ili mimo nje ili uz nju, ostali smo pošastnih dana, tjedana i mjeseci bez cijeloga jednog naraštaja glumaca i glumica, pa čovjek već s prilično straha uključuje vijesti da vidi tko je umro, nakon Nadarevića i Špiro Guberina. Dokumentarni film o Špiri, glumcu u privatnom životu srdačnom i nekonvencionalnom, neka ostane zapamćen rečenicom o glumačkom umijeću, to jest da glumac ne smije glumatati. Jednostavno i točno, ne treba potezati Stanislavskog. A da smo uvijek imali sjajnih glumaca, i to je točno, hrvatsko se glumište reinkarniralo u svakoj novoj generaciji, pa i najmlađa ne zaostaje, eto gledam neki dan prvu reprizu monodrame „Abelard i Heloise“ u maloj dvorani Teatra ITD (koji je ponešto oživio), nesretnu Heloise glumi vrlo mlada Lucija Rukavina, Abelarda se čuje samo off (Joško Ševo). Ta minijatura donosi izbor iz glasovitih pisama znamenitih ljubavnika, s tim da negdje u sredini predstave čovjek počne manje žaliti Abelarda kojega su iz osvete kastrirali – njegova su pisma puna općih mjesta tadašnje filozofijske i vjerske naobrazbe, dok Eloise iz samostana piše gotovo kao suvremena žena koja ne žali što ju je obuzela ljubav jača od svih konvencija vremena. Abelard koji je poučavao djevojku na molbu njezina ujaka (taj je ujak uz pomoć još nekih poslije i kastrirao Abelarda), neodoljivo me podsjeća na priče mnogih žena koje su kao studentice doživljavale erotske ispade svojih profesora. Projekcija na početku predstave u kojoj se Heloise (Lucija) vozi u automobilu, sugerira svevremenost jedne od najvećih ljubavnih priča. Jest, požuda s jedne i druge strane, ali sa ženine uz požudu i bezgranična ljubav, samosvjestan izbor sudbine kakva god bila. (Režija: Jakov Sedlar)
Teatar, znači, s prorijeđenim gledalištem, nastavlja živjeti. Čak i kazalište na Trgu sv. Marka, zvano Hrvatski sabor (u blizini je zgrada staroga kazališta u kojoj je sada zagrebačka Gradska skupština) više-manje radi, bez velikih novosti i dramatičnih okršaja, osim što je pronađeno da se u klupe uvukla Kominterna, kako je otkriveno u jednoj replici. Sve važnije što se izglasa ima točno 76 ruku, znači da do sada nije bilo preskakanja u pobjednički tabor, ali i da je tanka većina stabilna. To jest stabilna je debela manjina, koja prije svakoga rečenog važnijeg glasovanja vjerojatno ima svoje posebne uvjete izražene u svotama iz raznih resora, a to se u narodnom rječniku naziva ucjenom.
Upozoren sam da pročitam knjigu „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“,
pomislih da je hrvatske, to jest „ustaške“ provenijencije kako bi rekli u
Beogradu (i poneki u Zagrebu) ali ne, vidim da je objavljena u Beogradu,
što znači da ondje ipak ima preostalih džepova objektivne povijesti
Sarkofag u Maksimiru
Tiskovine veće naklade (ah) koje su u jednom, dugom trenutku, otišle ulijevo više no Kominterna u Saboru, kao da su se usporedo s redizajnima ponešto primirile, čak djelomice prešle na hrvatsku stranu. Subotnji i nedjeljni brojevi već su više nalik na časopise i zbornike, s ponekim vrlo dobrim napisima. Izdvajam baštinsku temu Damira Stanića iz Hrvatskog državnog arhiva o tajanstvenoj škrinji ukopanoj u maksimirsku Mogilu, podignutu 1925. u čast tisućite obljetnice Hrvatskoga kraljevstva – sokolaška diverzija u vrijeme srbijanske kraljevine. Pozornost mi privlači nagađanje da je u škrinji i lubanja hrvatskoga vladara, kneza iz 9. stoljeća. O otkriću sarkofaga s tijelom kneza, najvjerojatnije Branimira, kao što je tvrdio i Lujo Marun, pronađenog u mauzoleju pod westwerkom crkve Sv. Marije niže Knina, i o tome kako su kostur i odjeća u malom noćnom pohodu pravoslavnih vandalizirani, pisao sam nedavno i po reakcijama vidio da mnogi za taj kulturocid nisu znali. Da se radilo o Srbima ni tada se ni sada, zbog političke korektnosti valjda, izrijekom ne spominje, premda o Laponcima sigurno nije bila riječ. U spomenutom napisu, Stanić citira Marunova asistenta Franu Radića, koji također izbjegava reći kojoj „zajednici“ pripadaju kulturocidaši, pa kaže „Nu buduć da su stradan neki neprijatelji našega družtva odvalili poklopac, i nečuvenim vandalizmom, težkim kamenjem mrtvacu kosti smrvili, to je i odjeća dosta postradala.“ Neprijatelji našeg družtva, kako sjajno zvuči, doduše neprecizno. (Usput, Branimir je umro 892., 33 godine prije 925. koja je 1925. proslavljena kao tisućita obljetnica Hrvatskoga kraljevstva, a to je kraljevstvo bilo moguće samo zato što je već Hrvatska kneževina bila jaka i nezavisna zahvaljujući Trpimiru i Branimiru pa je povijesno pravedno da i ostatci kneza Branimira budu u Mogili.)
Glede vandala, znači, svaki trag hrvatske povijesti trebao je nestati, a nastavljeno je tako u cijelom dvadesetom stoljeću, pa i dan-danas oni koji bi htjeli istražiti crkvu sv. Spasa, recimo, nailaze na slične „neprijatelje našega družtva“ koji se tomu protive. Kulturocid je bio nastavljen u ratovima, u unutarnjoj i vanjskoj srpskoj agresiji devedesetih na Hrvatsku razmahao se do krajnjih granica. U svim tim razdobljima s prešutnim ili otvorenim blagoslovom Srpske pravoslavne crkve (rijetku iznimku spominje Marun, pravoslavnog svećenika koji je bio na njegovoj strani i pomagao mu.)
Upozoren sam da pročitam knjigu „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“, pomislih da je hrvatske, to jest „ustaške“ provenijencije kako bi rekli u Beogradu (i poneki u Zagrebu) ali ne, vidim da je objavljena u Beogradu, Medijska knjižara Krug, što znači da ondje ipak ima preostalih džepova objektivne povijesti. Autor je historičar Milorad Tomanić, od kojega bi „hrvatski“ Milorad mogao štošta naučiti, ali će se ta povijesna proza teško i nikako naći u srbijanskim i, uopće srpskim, ali i u hrvatskim medijima ili udžbenicima. Doista sam pozorno pročitao, a možete i vi jer se nalazi na međumrežnim stranicama: vrlo detaljno, s datumima događaja, izjavama i opisima načina djelovanja SPC-a, bez prešućivanja i izvrtanja. Nimalo laskavo za SPC, a može biti i dobra literatura za papu Franju da vidi što su ljubimci radili i još uvijek rade, s kim tikve sadi. Sada, doduše, mora malo pričekati da se razbistri stanje poslije smrti Irineja, čeka se novi patrijarh. (hkv)