Hitno se traži transliterat za srpsku ćirilicu

S obzirom na položaj i važnost Dubrovnika ne samo da je korisno, nego je i nužno isticati pripadnost dubrovačkoga govora hrvatskomu jeziku upravo zato da nijedan dubrovački rječnik ne bi bio zloupotrijebljen

Rijetko se (ali rado) gubismo u uličicama starih gradova čije obrise ne oblikovahu grčki graditelji nego pomicanja iz utrobe zemlje, spona sa starim svijetom u kojemu je čovjek bio samo lutka na koncu, u kojemu bi stari bozi svako malo razrušili sve što sami nijesu izgradili da nas podsjete kako smo pepeo bili i da ćemo se u pepeo vratiti. Godilo nam je to barkanje svakodnevice jednoga barkariola i šapata dobrih duha zemlje iza pritvorenih škura te pomisao da nas možda upravo na sljedećemu uglu očekuje nesvakidašnji prizor (a uglovi bijahu toliko šiljati da ni najviši među nama, čija je glava doticala vrh volta stare crkve, nije mogao ni nazrijeti što nas čeka iza mjesta na kojemu se sjena zgušnjava). Ti bi nam stari gradovi opasani zidinama zatočili um oslobodivši ga istodobno od crnih slutnja, a s kaštila bismo rijetko gledali izvan mira (osim katkad na pučinu jer ništa ne umiruje kao more) kako se ponovno ne bismo izgubili u izmaglici kao nevidljivu štitu koji je zamijenio opkope što su negda priječili da u grad slobodno ulaze putnici nepoznatih namjera. Počesto bismo ushtjeli izgubiti Arijadninu nit u tome gradu, više nikad ne proći kroz Vrata od mora i upoznati živi teatar na svakome od tih trgova, no brzo bi se uhvatio tuhljiv mračak, a namjernicima, ni s malih ni s debelih mora, tijekom zimskih noći nitko vrata ne otvara. Tad bismo se povlačili kriomice i vraćali u naše živote nastanjene sjenama, naginjali se preko strme obale dozivajući barkariola da nas preveze do naše lađe, na kojoj šetande zamjenjivasmo škanjima, a vrevu šumom mora. Poželjeli bismo tad da cibrinu zamijeni toplina doma, a cvokot razgovor s bliskim licem. Ono što bismo hotjeli sobom ponijeti bijaše pogled na grad koji sad već bijaše gotovo iščeznuo u izmaglici dok se lađa tiho i polako otajuje mreškajući usnulo more.
Prošlih je dana HINA-in novinar Ivo Lučić, inače rodom iz Ravnoga u Popovu, što nije nevažno, napisao malu reportažu o Rječniku dubrovačkoga govora Mihajla Bojanića i Rastislave Trivunac, na koji sam se već osvrnuo u srpnju ove godine. Da vas podsjetim, navedeni je rječnik s ćirilice na latinicu transliterirao Nikola Tolja prikazavši to kao neviđen pothvat te obrušivši se na članove prosudbenoga povjerenstva koji su ga odbili novčano poduprijeti. S jedne strane, tiskanje rječnika ili bilo koje knjige bez novčane potpore, poglavito u divot-izdanju, u ovim teškim vremenima uistinu možemo nazvati pothvatom. S druge strane, ako je svaki stanovnik Lijepe Naše i drugih republika Lijepe nam Bivše barem do 1990. u školi učio srpsku ćirilicu, ne shvaćam zašto je transliteracija toga djela podvig jer čak i da se samo 0,1 % od onih koji su učili ćirilicu u Hrvatskoj njom i danas služe, ako i zanemarimo pripadnike srpske manjine kojima je ćirilica jedno od pisama na kojima se obrazuju, imali bismo barem 3500 mogućih kvalificiranih transliterata. Budući da je Ivana Lovrić Jović, voditeljica Podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Dubrovniku, HINA-ina novinara i svekoliku javnost upozorila na znatne nedostatke popratne studije Nikole Tolje, razvidno je da Tolju treba pohvaliti, što sam osobno već učinio, za objavu toga rječnika na latinici, ali i da je svakome sa zrnom zdrava razuma jasno da je transliteracija sa srpske ćirilice bila velik posao zbog opsega rječnika, a ne zato što je srpska ćirilica neko Hrvatima egzotično pismo poput gruzijskoga, armenskoga ili korejskoga. Ukratko, Tolji treba odati dužno priznanje za objavu rječnika, ali i pravilno vrednovati njegovu ulogu priređivača kako ne bismo nekoliko desetaka tisuća (a možda i više) hrvatskih državljana kvalificiranih za transliteraciju sa srpske ćirilice na hrvatsku latinicu izjednačili s nekoliko desetaka (ako i toliko) stručnjaka za srednjovjekovnu ćiriličnu paleografiju. Ujedno treba napomenuti i kako su tezu da rječnike, među ostalim, nije korisno povezivati s pripadnošću kojemu narodu naši istočni susjedi jako dobro iskoristili, pa nam je prodaju kad je riječ o Dubrovniku, Boki kotorskoj ili Bačkoj, ali to isto ne čine kad objavljuju studije o srpskim govorima, poglavito izvan Srbije. Uostalom, ako i nije uvijek korisno isticati kojemu jeziku rječnik pripada, to se čini, pa je naziv jezika (i engleskoga, i njemačkoga, i talijanskoga) često u naslovu rječnika, a i kad nije (poput naših čakavskih i kajkavskih dijalektnih rječnika), to je istaknuto u predgovoru ili popratnoj studiji. S obzirom na položaj i važnost Dubrovnika ne samo da je korisno, nego je i nužno isticati pripadnost dubrovačkoga govora hrvatskomu jeziku upravo zato da nijedan dubrovački rječnik, pa i ovaj o kojemu zborimo, ne bi bio zloupotrijebljen.
U Kleku me susreće znanac i viče na prepunoj terasi (O Capače, o mjere, o jarče, o mišu!): „Judi moji, to ima samo u Rvackon. Mali je Vidović ima ura bija na televiziji u Zagrebu, a sad ode pije kavu! Judi moji, pa to je čudo, to ima samo u Rvackon!“