ADAM ZAGAJEWSKI

Lišće je plovilo uzvodno

Nigdje
Bio je to dan nigdje odmah poslije povratka s očeva pogreba,
dan između kontinenata, izgubljen hodao sam ulicama
Hayde Parka slušajući ulomke američkih glasova,
nikamo nisam pripadao, bio sam slobodan,
ali ako je to sloboda, mislio sam, onda bih valjda više volio
biti jedinac dobroga kralja, bogatoga cara;
lišće je plovilo uzvodno prema crvenoj jeseni,
vjetar je zavijao otegnuto kao lovački pas,
blagajnica u prodavaonici živežnih namirnica, nigdje
(intrigirao ju je moj naglasak), pitala me, odakle sam,
ali sam zaboravio, htio sam joj pričati
o očevoj smrti, a onda sam pomislio: već si
malo prestar za sirotu; stanovao sam
u Hyde Parku, nigdje, where fun comes to die,
kao su govorili ne bez ljubomore studenti inih fakulteta,
bio je to ponedjeljak bez karaktera, bojažljiv,
bezobličan, dan bez nadahnuća, nigdje, čak mi je žalost
zadobivala radikalni oblik, čini mi se,
kako bi se i sam Chopin na takav dan ograničio,
u najboljem slučaju, na podučavanje
imućnih, aristokratskih učenica;
iznenada sam se sjetio što je o njemu napisao
doktor Gottfried Ben, berlinski dermatolog,
u jednoj meni omiljenoj pjesmi:
‘’kada je Delacroix iznosio svoje teorije
postajao bi uznemiren, naime on
nije bio u stanju motivirati nokturna’’,
te crte, ironične i nježne istovremeno,
uvijek su me ispunjavale srećom
gotovo tako velikom kao Chopinova glazba.
Jedno sam znao: ni noći također ne treba
motivirati, ni bol, nigdje.

Putna torba
Jutros je u Krakowu bilo oblačno, dimile se gore.
U Münchenu je padala kiša, Alpe nevidljive
i teške ležale su u dolinama kao kamenje.
Tek sam u Ateni ugledao sunce, zbog kojega se
zrak, cijeli zrak,
cijela golema flotila zraka
pretvorila u treperavo zlato.

Kao što govore pobožni pisci: odjednom
sam postao inim čovjekom.

Samo sam turist u vidljivome svijetu,
jedan od tisuću sjena koje se
vuku po golemim hodnicima zračnih luka –

a za mnom kao vjerni pas ide na malim kotačićima
moja zelena putna torba.

Samo sam rastreseni turist,
ali volim svjetlo.

O mojoj majci
O svojoj majci ne bih znao ništa reći –
osim kako bi ponavljala, bit će ti jednom žao,
kada mene više ne bude, i kako nisam vjerovao
ni u ‘’više’’, niti u ‘’ne bude’’,
kako sam volio gledati dok je čitala moderni roman,
zavirujući odmah u posljednje poglavlje,
kako u kuhinji, držeći kako to nije odgovarajuće
mjesto za nju, priprema nedjeljnu kavu,
ili, još gore, filete od bakalara,
kako čeka dolazak gostiju i gleda u ogledalo,
praveći grimasu koja ju je uspješno branila od
viđenja sebe istinske (što sam, čini se,
baštinio od nje, kao i nekoliko inih slabosti),
kako potom slobodno raspravlja o stvarima
koje nisu bile njezin forte, i kako sam je ja glupo
zafrkavao, kao onda kada bi ona
sebe uspoređivala s Beethovenom, koji gubi sluh,
a ja sam, nemilosrdno, rekao, ali znaš, on
je imao dar, i kako mi je sve opraštala
i kako ja to pamtim, i kada sam letio iz Houstona
na njezin pogreb a u zrakoplovu je prikazivana
komedija i kako sam plakao od smijeha
i tuge, i kako ništa nisam bio u stanju reći,
i još uvijek ne umijem.

Znamo što je umjetnost
Znamo što je umjetnost, dobro nam je poznat osjećaj sreće
kakav nam pruža, katkada mučan, gorak, gorko-sladak,
a ponekad samo sladak, kao turska slastica. Poštujemo umjetnost
jer bi smo htjeli znati, što je naš život.
Živimo, ali ne znamo uvijek što to znači.
Stoga putujemo, ili jednostavno doma otvaramo knjige.

Pamtimo trenutak opčinjenosti kada smo stali ispred slike,
i možda se također sjećamo kakvi su oblaci tada plovili nebom.
Drhtimo slušajući kako violončelist svira
Bachovu suitu, kada slušamo kako pjeva glasovir.
Znamo što može biti velika poezija, pjesma
napisana prije tri tisuće godina ili jučer.

A ipak ne razumijemo zašto nas ponekad na koncertima
obuzima ravnodušnost. Ne razumijemo zašto
nam se čini kako nam neke knjige žrtvuju oprost,
a druge ne skrivaju svoj gnjev. Znamo, a onda zaboravljamo.
Samo se s mukom domišljamo zbog čega biva pa se djela umjetnosti
pakiraju, zatvaraju kao talijanski muzeji na dan štrajka
(sciopero).

Zašto se također naše duše pakiraju katkada i zatvaraju

kao talijanski muzeji na dan štrajka (sciopero).
Zbog čeka umjetnost šuti dok se događaju strahotne stvari,
zašto nam tada nije potrebna – kao da strahotne stvari
mogu posve ispuniti svijet, potpuno, do samoga krova.
Ne znamo što je umjetnost.

S poljskoga preveo Pero MIOČ

 

Adam Zagajewski (Lavov, 1945.) jedan je od najprevođenijih i najnagrađivanijih suvremenih poljskih pjesnika, a uz to piše i prozu, eseje i književnu kritiku te prevodi. Živi između Pariza i Houstona. Djetinjstvo je proveo u Poljskoj, gdje je i studirao. U Poljskoj je objavio zbirke Komunikat (1972.), Sklepy miesne (1975.), Jechac do Lwowa (1985.), Ziemia ognista: 1994 (Ognjena zemlja:1994.; 2010.), Pragnienie (1999.), Powrót (2003.) i Anteny (2005.), Niewidzialna ręka (Nevidljiva ruka , 2013.). U SAD-u je objavio Tremor (1985.), Canvas (1991.), Mysticism for Beginners (1997.), Without End: New and Selected Poems (2002.) i Eternal Enemies: Poems (2008.). Autor je memoara Another Beauty (2000.) i proznih zbirki Solitude and Solidarity (1990.) i Two Cities (1995.). Godine 2010. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za književnost.