Znači ovo je tren kad sve tuđe mi izgleda slatko

Iznova me u raspravama koje vodim iznenađuje snaga hrvatske težnje za samouništenjem. Raspravljah tako, među ostalim, ponovno o podrijetlu Ruđera Boškovića, za kojega jedan raspravnik, ni kriv ni dužan, ustvrdi da pripada rodu koji je pretežito „svetosavski“

Južni bi vjetrovi često mutili naše i tako smućene misli zapletene u bezbroj uzlova. Bojali smo ih se presjeći mačem jer nijesmo znali kamo će se otisnuti ovaj brod kad se jednom svi gropi razmrse. Teško je za tih dana bilo izići na obalu, među djecu gizdavih pomoraca koji su naša mora zamijenili dalekima, debljima i opasnijima. Umjesto dječje graje ondje bismo čuli tek šapat i strani jezik na kojemu su stari pomorci grdili. Negdje smo u dubini duše ćutjeli podsmijeh jer bijasmo i sami sebi smiješni u tim našim dronjcima svjesno odabranim da nam se nitko ne primakne, izobličeni s dugim bradama i mokrim vlasima koje vonjahu na ribu iako ni gere nijesmo ulovili mjesecima. Činilo se da se svijet tih gizdelina i naš svijet dodirivahu tek koliko je nužno: njima tek toliko da im prođe još jedno dokono popodne u iščekivanju očeva, a nama tek toliko da ne ostanemo gladni. Tad se iz jednoga od palaca začu zvuk neobičnoga glazbala te zanijemismo i gizdavci i mi te u prepuštanju načas bijasmo jedno – zadivljeni slušači jednoga krhkog bića za koje nam poslije rekoše da boluje od sušice. Na prozor uto iziđu i tri sestre te nam domaćini rekoše da ih već godinama viđaju samo kad začuju glazbu i da samo tad pogled upućuju na stranu nasuprot Verigama, mjestu koje je u našim životima postalo početkom kraja svijeta i strahovanja da ćemo se vratiti onamo gdje nam s lica čitaju patnju i gdje nam sol rastvara rane. Međutim, u tih nekoliko kratkih časaka i naša se lica zamladiše, naši vlasi zasvjetlucaše i naše ruho zapaluca u moru obrativši nam misli na ljepost i put nade. Ipak, kad je glazba minula, kad su sestre zatvorile svoje prozore i kad je Gornju crkvu prekrio oblak magle, naša su se lica ponovno smrknula, naši se strahovi vratili, a naša duša potonula i počela se gubiti na dnu murave jer nigdje kao na tome mjestu nebo nije tako jarko sjajilo kad ga je pohodilo Sunce, ali nigdje nije bilo ni tako mračno kad bi ga zakrili oblaci.
Sad na posao! Iznova me u raspravama koje vodim iznenađuje snaga hrvatske težnje za samouništenjem. Raspravljah tako, među ostalim, ponovno o podrijetlu Ruđera Boškovića, za kojega jedan raspravnik, ni kriv ni dužan, ustvrdi da pripada rodu koji je pretežito „svetosavski“. Kad mu odgovorih da je teško mogao biti „svetosavac“ jer je bio isusovac, a stric mu iz Popova katolički svećenik, ustvrdi da Bošković nikad nije rekao ni da je Hrvat i da je većina katolika u istočnoj Hercegovini i u zaleđu Boke i Bara srpskoga podrijetla i jezika, a da su današnji uzmorski Hrvati mletačko-dalmatinskoga podrijetla i da su se takvima smatrali. Činjenica da su jedni i drugi itekako upotrebljavali hrvatsko ime i da je odrednicu „dalmatinski“ u talijanskim studijama kao prisvajačku razotkrio Mirko Tomasović tomu soju ljudi ne smeta. Uostalom, jasno je da nismo mogli nastati od petero braće i dviju sestara, tj. da današnji Hrvati nisu isključivo potomci „pravlaja“ iz stoljeća sedmoga koji su nahrupili na Jadran. Međutim, nisu ni drugi narodi nastali isključivo međusobnim plođenjem i množenjem. Proučite li i ovlaš antičku jezičnu sliku Italije, iznenadit ćete se koliko se jezika ondje govorilo, od italskih do keltskih i nekih nepoznata podrijetla, pa je jasno da ni Talijani nisu narod jedinstvena podrijetla, a uzmemo li u obzir kriterij po kojemu je Hrvat samo onaj koji se tako izjasnio i to od XIX. stoljeća i primijenimo ga na Talijane, susjedima ćemo zadati velike glavobolje jer se Italija sastojala od niza malih država te ako je Bošković bio Dalmatinac (da ne bi bio Hrvat), onda je Marko Polo Mlečanin, Michelangelo Firentinac, a Rafael Urbinac. Naravno da talijanske (ali ni druge) enciklopedije to načelo ne primjenjuju, pa zašto bismo mi bili veći katolici od pape. Usto, neprestano se domaća vrela problematiziraju, pa je Barski ljetopis navodno nepouzdan iako je o Crvenoj Hrvatskoj, Hrvatima i Dalmaciji pisao domaći čovjek koji je u Baru živio, a izvješća se stranih diplomata i kroničara koji u Baru nisu ni dana proveli čitaju poput Svetoga pisma. To idolopoklonstvo prema strancima nastavlja se i danas iako, barem u mojoj struci, stranci podatke uglavnom crpe iz naše literature. Nije se Vladimir Dibo šetao po istočnohercegovačkim gudurama ili južnodalmatinskim otocima da bi proučio naš naglasni sustav, nego je iz radova hrvatskih dijalektologa uzimao podatke. Naše znanstvenike ne treba precjenjivati, ali ni podcjenjivati jer još Hrvatska nije toliko propala da ne bismo znali kako govorimo. Stoga, hvala strancima koji nas vole i proučavaju te koji naše ime pronose svijetom, ali ide i nama samima sasvim dobro, hvala na pitanju, i ne damo se vrijeđati.
Na jugu novi susret s plavim anđelima. Vraćah se navečer kući iz obližnjega mjesta i zaustaviše me moji ovozemaljski čuvari. „Gospodine, jeste li što pili?“ „Nisam pijan, nego opijen“, odvratih i umjesto klarineta dobih alkoholometar. Vozačku još imam, tek toliko da znate iako naše redarstvo još i danas buba po napravi čudeći se što su na zaslonu ništice.