O Rćanskoj pjesmarici Nikole Zvonimira Bjelovučića (2)

Susret o književniku, etnografu i povjesničaru Nikoli Zvonimiru Bjelovučiću održan je 24., 25. i 26. 2020. rujna u Metkoviću, Pločama, Opuzenu te Stonu i Janjini. Donosimo izlaganje Marine Asturić

Nikola Zvonimir Bjelovučić izdao je Rćansku pjesmaricu 1910. godine kao rezultat prikupljanja brojnih pjesama iz naroda, komentirajući: Ne će svakome biti ugodna ni povoljna ova zbirka, a takom poručujem, neka on sakupi pjesme i pošalje ih meni, pa će drugo izdanje, nadam se, biti i onako obilnije. Tko zna bolje, široko mu polje! U razdiobi pjesama objašnjava klasifikaciju pjesama: narodne su pjesme one bez subjektivnosti i koje se prenose ‘’od usta do usta’’ u narodu jer nemaju originalnog autora niti tko na njih polaže autorsko pravo; kreira ih jedan pjesnik i jedan narod, kako ističe Bjelovučić, s naznakom kako postoji najviše ženskih narodnih pjesama. Nakon narodnih, spominje i moderne pjesme gdje se više ističe načelo individualnosti. Bjelovučić smatra da one nastaju u duhu vremena i da je potreban proces kako bi odgovarale ‘’narodnoj estetskoj sposobnosti’’, iako neke narod možda nikad ne će prepoznati i uzeti u svoje okrilje. Po njegovoj klasifikaciji, najviše su razvijene pjesme prigodnice, kao kod vjenčanja gdje postoje tradicije poput ‘’kićenja kudjelje, darivanja škrinje, prijenosa škrinje, unosa djevojačke škrinje u kuću mladoženje’’ koje su bile obvezne i ‘’starije od junačkih’’. Ističe kako više nema junačkih pjesama osim kod starijih ljudi i da ima puno ženskih narodnih pjesama. Uz riječi pjesama ne koriste se napjevi (natpjevi) jer svakoj pjesmi odgovara određena melodija; gusle javorove, glazbalo narodnih junačkih i ženskih pjesama, razvile su se u liru ili lijericu, karakterističnu za Pelješki Rat, Župu, Konavle, stonsko Primorje… Lijerica je kompleksnije napravljena od gusala od kojih je potekla i njome se ne izvode junačke pjesme, već one individualnih i subjektivnih karakteristika. Bjelovučić kritizira nekorištenje lire pred harmonikom: …doskora će se sakriti na žalost lira i zabiti se u najmanja sela rćanska pred armonikom, baš kao što i danas pripadnici starijih generacija kritiziraju modernu glazbu smatrajući je manje kvalitetnom od glazbe njihova naraštaja.
Bjelovučić je svrstao pjesme s Pelješca u kronološke skupine: u svatovske starinske, gdje spadaju i dodolske i koledske, i te pjesme imaju radnju i dramatični efekt (kao najstarija glazbala navodi diple i mišnice), ali zaključuje kako tematika tih pjesama postoji još samo u Crnoj Gori, u janjinskoj općini i u Ponikvama, jedinom mjestu gdje je sačuvana narodna nošnja. Narodne pjesme podijelio je prema spolu, na muške i ženske, i ženske je samo spomenuo, a o muškima kako takve pjesme imaju ‘’epski duh’’ koji se gubi jer u tom trenutku nije više bilo ‘’hajdukovanja i ratova’’ i nije bilo adekvatne prilike za pjesme i gusle koje su se upotrebljavale za tu svrhu. Treću skupinu čine lirske pjesme, raširene po Pelješcu, kao poslanice, prigodnice, tužaljke, veselice, satire, pastirske pjesme, gdje se može naslutiti ‘’izlijev rćanske duše’’ i kad pjesma ovisi o nečijem trenutnom osjećaju; Bjelovučić navodi primjere s mora – netko stekne financijsku dobit i pjeva veselicu, netko doživi pomorsku nesreću i pjeva tužaljku. Prigodnice i pastirske pjesme pjevale su se u svakodnevnim radnjama kao što su trganje grožđa, branje maslina, ‘’plandovanje pod borima’’, radu u vinogradima i čuvanju stoke na paši, a žene su pjevale kad su išle za stokom u planine (bez popratnog glazbala) ili kad bi mljele žito uz žrvna. Ljubavne i rodoljubne pjesme Bjelovučić svrstava u moderne pjesme (Hrvatska duša rćanska odrazuje se u pjesmi rodoljubnoj. A rćanska vila znade raspaliti srce mladićevo, da izvagja i pjesme ljubavne.) uz moderni prizvuk pridodan kontekstu vremena, pogotovo kad je riječ o pjesmama tugaljiva tona, kad netko odlazi u vojsku ili u Ameriku radi boljeg života. Međutim, smatra kako su ‘’natpjevi’’ modernizirani zbog zvuka harmonike koji preuzima monopol nad ‘’starinskim’’.
I poznate je pjesnike i pisce inspirirao velebni Pelješac ‘’rćanske duše’’, poput Gundulića (sa pjesnikinjom vilom ispod gordih Čarovića u Crnoj gori), Ivana Bunića Vučića kojeg autor naziva Ivan Bunić Vučićević (sa vilom iz gorske jame na vrh Gradine janjinske, gdje je baš u Janjini svoje najljepše pjesme lirske ispjevao), a za inspiraciju napominje kako su vrlo važne ‘’rćanske vile’’ koje nadahnjuju pjesnike (a dok je pjesme, dotle je i naroda!). Tako jednostavna rečenica krije poruku učenja, razvijanja, napretka i ljubavi prema zavičaju tako što se njeguje njegova prošlost kako bi plod budućnosti bio čitav i zdrav. Bjelovučić je skupio pjesme iz kulturne tradicije koje svoje putovanje donose iz usta predaka u srce potomaka. Njegov proteže se u stranicama njegove pjesmarice, istkane iz razgovora s ljudima čiji su umovi riznice zavičajnog narodnog blaga i ostavštine pelješkog naroda. Uspio je prenijeti na papir jedinstvenu pripadnost nečemu za što osjeća da je veće od njih samih, a ne može se izmjeriti, dotaknuti, prodati niti se tome može odrediti cijena – a to je pelješki duh koji kroji bogatu kulturnu baštinu, oplemenjenu Bjelovučićevim istraživanjima i zapisima.

Marina Asturić