Tužan je Božić bez učenika i unuka

Irena Ivetić, spisateljica, Požega

Ponedjeljak, 21. prosinca

Jutro prvog dana zime i najkraćeg dana u godini. U ovom tjednu nam je i Božić. Već nekoliko dana sam tužna i bezvoljna, otkad su uveli strožije mjere i zabranu putovanja izvan svoje županije bez propusnica. Nadala sam se da će mi doći kćeri iz Zadra i Zagreba sa svojim obiteljima, da ću vidjeti unuka i unučicu a sad – ništa od toga. Možda, nakon 8. siječnja, ako ostane odluka da mjera vrijedi do tada.
Ovakva godina, ovakav Božić – ne, nije to najgora noćna mora niti nastrašniji film katastrofe, to je stvarnost koju živimo već desetak mjeseci i za koju ne znamo koliko će još trajati. Koronavirus se nezaustavljivo širi, bolnice su pune, ljudi umiru. Pitamo se do kada, pitamo se zašto, miješaju se osjećaji straha i ljutnje, a čini mi se da su najgori osjećaji neizvjesnosti i nemoći. Ma koliko se čuvali i poštovali sve propisane mjere, ne možemo biti u potpunosti sigurni da negdje ne ćemo pokupiti virus. A kakvi će biti simptomi i kako ćemo iz toga izaći – u Božjim je rukama.
Ali, ustati se mora i raditi se mora. Od prošlog četvrtka niži razredi naše škole održavaju nastavu na daljinu, a od danas i viši. Jasno nam je da to nije to, da je nastava licem u lice nezamjenjiva ali za sada moramo ovako. Na sreću, HTV-ov program Škola na trećem je odličan, pratimo ga svaki dan i iskoristimo sve što je u skladu s našim planom i programom. Za ono ostalo pošaljem upute i pojašnjenja u našu Viber grupu 4. d, brojeve stranica u udžbeniku, plan ploče koji trebaju prepisati u svoje bilježnice. Pošaljem poveznice za kvizove iz Škole na trećem, da ih i sami mogu odigrati. Zadam malo domaće zadaće, tek toliko da ne bude kako nisu imali ništa. Nije lako ni djeci ni roditeljima, snalaze se kako tko može i ne želim ih još opterećivati s puno zadaća. Sve ćemo temeljito ponoviti kad se nađemo u školi, na pravoj nastavi, nakon 18. siječnja, vidjet ću što su razumjeli i usvojili a što im trebam dodatno objasniti.
Da je stanje normalno, ovih dana bih jurila između škole i kuće, svaki dan ispekla po jednu vrstu kolača, pospremala, brinula se hoću li sve stići na vrijeme. Ovako – pripreme sam svela na minimum i nemam volje ni za što. Znam da to nije dobro, da se moram čupati iz takvog raspoloženja ali teško mi ide. Najradije bih prespavala sve do proljeća, kad ćemo se, bar se nadam, polako početi vraćati u normalan život.
Radosna vijest u ovom posvemašnjem sivilu je brončana medalja naših rukometašica. Na europsko prvenstvo otišle su gotovo neprimijetno i čini se da nitko od njih nije ništa očekivao. Zadivile su nas svojom hrabrošću i srčanošću. Danas su se vratile u Zagreb. Na žalost, zbog epidemioloških mjera u zračnoj luci su ih dočekali samo članovi obitelji i prijatelji, nije bilo svečanog dočeka niti fešte na Jelačićevu trgu kakve mi Hrvati znamo prirediti svojim šampionima. Ali to ne umanjuje veličinu njihova postignuća.
Navečer gledam našu seriju Crno-bijeli svijet, počela je nova sezona. Godina 1985., vrijeme moje mladosti. Odlični glumci, dinamična radnja, puno smijeha… Da, smijeh spašava…

Utorak, 22. prosinca

Sinoć je Europska komisija odobrila prvo cjepivo protiv koronavirusa. To je odlična vijest i mislim da nema mjesta pitanjima kao što su: Što je s nuspojavama? Otkud tako brzo? I slično. Ljudi, pa u trećem smo tisućljeću, najbolji znanstvenici iz cijelog svijeta radili su danonoćno, uložen je golem novac i uspjeli su. Treba im čestitati i veseliti se, nazire se kraj ovoj pošasti. Prve doze u Hrvatsku stižu na drugi dan Božića.
A kod mene ništa novo. Tuga i bezvoljnost, pomanjkanje motivacije za bilo što. Vrijeme je oblačno i tmurno danima, više se ne sjećam kad smo posljednji put vidjeli sunce. Ne moram ići nikamo od kuće i to je ono što mi odgovara. Gledam Školu na trećem a onda šaljem učenicima današnje gradivo, upute i malo zadaće. Dosta mi je računala i mobitela; istina, puno nam pomažu u ovoj teškoj situaciji ali – tek kad vidi dječja lica pred sobom, učitelj se osjeća pravim učiteljem.

Srijeda, 23. prosinca

Danas ne mogu cijeli dan ostati kod kuće. Sreća, nije hladno, povremeno se čak ukazuje i sunce što mi popravlja raspoloženje. Sjela sam na bicikl i prvo se odvezla do škole. U računovodstvo sam predala evidenciju radnog vremena koja im je potrebna za obračun plaće. Zatim sam zalila svoje cvijeće u učionici. Na tim velikim prozorima obasjanim suncem naše biljke su me ponovno zadivile svojom ljepotom. Afričke ljubičice, ukrasne koprivice, vodenike, japansko drvo, kalanhoe, mala ukrasna mandarina… Tu je i jedna mini rajčica koja mi je sama nikla na terasi pa sam je presadila i donijela u učionicu, da bude na toplom i da učenici i ja pratimo kako će dalje rasti, hoće li možda donijeti plod.
Zatim sam u banci uplatila nešto novca svojoj starijoj kćeri, kao što to činim svakog mjeseca ot kad je počela ova koronakriza. Ona i suprug rade i dalje, čak i više nego prije, ali prihodi su im se znatno smanjili. Hvala Bogu, ja imam dovoljno i kako im ne bih pomogla? Pomogla bih i kad bih imala manje, odvojila bih kako god znam. Ne mogu zamisliti da mom unuku nešto nedostaje.
Volonteri su prikupljali priloge za Marijine obroke pa sam i ja ubacila novčanicu. Dobila sam majicu; tirkizna boja prekrasno će stajati mom unuku uz njegove plave oči.
Zatim sam požurila kući da skuham ručak jer Zdravko dolazi. Odgledala sam Školu na trećem i javila učenicima da nema zadaće jer je posljednji dan pred zimske praznike.

Četvrtak, 24. prosinca

Kao što rekoh – pripreme za ovaj Božić su jednostavnije, samo koliko je potrebno za nas dvoje. Ne kuham sarmu; Zdravko će donijeti oval praseće pečenke sa sela, jedan čovjek ih peče i prodaje. Ja pravim francusku salatu i jedne kolače. Pripremiti hrpu hrane a onda više od pola baciti – to ne bi imalo nikakvog smisla.
Jedva sam dočekala predvečer da Zdravko dođe. Uspjela sam potisnuti tugu zbog toga što božićno drvce ne kiti moj unuk. I on i unučica kite drvca kod svojih kuća sa svojim roditeljima. A ovo drvce kitimo Zdravko i ja. Bilo je Božića kad sam ga kitila sama. Zato sada moram zahvaliti Bogu što više nije tako.
Moja starija kći poslala je božićni spot dječjeg zbora Libretići koji vodi. Profesionalno napravljeno i prekrasno, kao i uvijek. U spotu je i moj unuk. Lijepi, veliki dječak, pile bakino!
Badnja noć, noć kad nam se rodio Spasitelj… Božja ljubav i nada uvijek su tu.

Petak, 25. prosinca

Lijepo je bilo na božićno jutro ne biti sam, imati kraj sebe dragu osobu te čestitati Božić zapravo. Ponovila sam sebi da moram biti zahvalna Bogu zbog toga. Svakih nekoliko minuta oglasio bi se mobitel – stizale su čestitke. Najviše su nas razveselile fotografije moje unučice: na jednoj mijesi kolačiće a na drugoj se igra kućicom za lutke koju joj je donio Djed Božićnjak. Njima sam, naravno, odmah odgovorila.
Vrijeme do ručka brzo je prošlo, Zdravko i ja uvijek imamo puno tema za razgovor… Postavili smo stol i upalili svijeću u pšenici. Zahvalili smo Bogu što smo dočekali i ovaj Božić, što smo živi i zdravi, i mi i naši najmiliji. Toliko je ljudi kojima je ova godina bila jako teška, mi se nemamo na što požaliti. Radili smo, nešto neposredno a nešto na daljinu i svaki mjesec primili punu plaću. Imali smo lijepo ljeto, putovali na Plitvice i u Malinsku, napunili baterije. Koronu smo preboljeli s vrlo blagim simptomima.
Nakon ručka Zdravko je otišao na selo nahraniti golubove i dati im vode. Golubovi pismonoše njegova su velika ljubav. Razumijem to i prihvaćam kao i on moju ljubav prema cvijeću, nema tu prigovora niti suvišnih pitanja. Dogovorili smo se da ćemo predvečer svakako u šetnju.
Legla sam na kauč, stari film o Tomu Sawyeru vratio me je u bezbrižni svijet djetinjstva, malo sam i pridrijemala. Ali kad se Zdravko vratio nije mi bilo teško ustati ispod tople dekice i brzo se spremiti. „Takav je plan! Treba nam čistog zraka i kretanja, idemo!“
Već se bio spustio mrak i kiša je padala ali mi smo uzeli tople jakne, nepromočivu obuću, kape, kišobrane i krenuli. Iz naše uličice prema zapadu Zagrebačkom a onda prema Orljavi i mostu. Zatim novom šetnicom na istok. Blaga svjetlost obasjavala je rijeku i pusta polja i netko kao da je šaptao: „Uživajte u ovom miru i u tome što ste zajedno. Sve će biti dobro…“ Čisti zrak djelovao je blagotvorno na tijelo, mozak i dušu. Došli smo do novog mostića preko potoka Vučjaka, blizu mjesta gdje utječe u Orljavu. Zatim kroz naselje stambenih zgrada zvano Babin vir pa opet na Zagrebačku ulicu – veliki krug do naše uličice Janka Matka. Malo manje od sat vremena šetnje, baš nam je popravilo raspoloženje.
HTV-ova emisija A strana uvijek je dobra, pa tako i božićno izdanje. Izvrsni mladi pjevači, odličan izbor pjesama, božićnih i evergreena. Glazba i razgovor… U našim zrelim godinama to je tako lijepo i tako puno znači…

Subota, 26. prosinca

U Hrvatsku su stigle prve pošiljke cjepiva protiv koronavirusa. Svjedočimo povijesnom događaju. Nazire se kraj neizvjesnosti i ovoj velikoj nevolji koja nas pritišće već gotovo godinu dana.
I danas smo išli u šetnju. Opet šetnicom uz Orljavu.

Nedjelja, 27. prosinca

Nedjelju provodim sama, u tišini.
Ne znam koliko će čitateljima biti zanimljiv ali takav je bio moj božićni tjedan ove godine. Bez uljepšavanja i izmišljanja. Nadam se da će nakon 8. siječnja u mome domu biti veselije. To i nije tako daleko.
U Hrvatskoj je počelo cijepljenje, prvo štićenici i djelatnici domova za starije i medicinski djelatnici koji brinu o oboljelima od koronavirusa. Prvi i krupan korak prema normalnom životu koji nam toliko nedostaje.