JUBILARNI ZASLUŽNICI ZA GODINU 2021

HRVATSKA KULTURNA ZAKLADA
s danom 31. prosinca 2020. zaključuje jubilarnu godinu
PETRA BERISLAVIĆA (1475. – 1520.)
i
MILUTINA CIHLARA NEHAJEVA (1880. – 1931.)
te 2021. proglašuje
JUBILARNOM GODINOM

STJEPANA RADIĆA
(Desno Trebarjevo pokraj Siska, 11. lipnja 1871. − Zagreb, 8. kolovoza 1928.)
i
TINA UJEVIĆA
(Vrgorac, 5. srpnja 1891. – Zagreb, 12. studenoga 1955.)
Hrvatska kulturna zaklada poziva sve hrvatske kulturne, prosvjetne, vjerske i ine ustanove, a posebice uredništva časopisa, novina, radija i televizije da se jubileju priključe, obilježavajući ga tijekom čitave sljedeće godine, kako u domovini tako i u inozemstvu.

U Zagrebu, 21. prosinca 2020.

Stjepan Radić

(Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1871. – Zagreb, 8. kolovoza 1928.)

POLITIČAR i publicist

Stjepan Radić, hrvatski političar i publicist (Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1871. – Zagreb, 8. kolovoza 1928.). Gimnaziju polazio u Zagrebu i Karlovcu, ali mu je zbog političkog djelovanja bilo zabranjeno redovito školovanje pa je 1891. privatno maturirao na Rakovačkoj gimnaziji u Karlovcu. Studij prava započeo je u Zagrebu, a nastavio u Pragu, no zbog sukoba s policijom bio je 1894. izbačen sa Sveučilišta u Pragu, a 1895. sa Sveučilišta u Budimpešti te protjeran iz svih zemalja austrijskog dijela Monarhije. God. 1895. u Zagrebu je sudjelovao u spaljivanju madžarske zastave te je zbog toga bio osuđen na šest mjeseci zatvora i protjeran sa Sveučilišta u Zagrebu. Otišao je potom u Rusiju, a zatim u Prag, gdje je 1897. pokrenuo Hrvatsku misao, glasilo Hrvatske napredne omladine. Studij je nastavio 1897.–99. na Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques) u Parizu te diplomirao temom Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni (La Croatie actuelle et les Slaves du Sud). Vratio se potom u Prag, gdje je bio blizak suradnik T. Masaryka, što je znatno utjecalo na njegov budući politički razvoj. Surađivao je u časopisima Samostatnost i Radikální listy, ali je zbog osude iz 1894. ubrzo bio protjeran iz Praga. God. 1900.–01. živio je u Zemunu i surađivao u više listova (Hlás národa, Národní listy, La Patrie, Le Petit parisien, Srpski književni glasnik). Zajedno s bratom Antunom 1899/1900. pokrenuo je te uređivao list Dom, a od 1902. trajno se nastanio u Zagrebu. Odmah potom objavio je političku brošuru Najjača stranka u Hrvatskoj, u kojoj je iznio zamisao o potrebi političkog organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog stanovništva. Iste godine ponovno je pokrenuo izdavanje Hrvatske misli, glasila prožetoga idejama panslavizma i demokracije. Ujedno je postao tajnikom Hrvatske ujedinjene opozicije te aktivnim sudionikom Hrvatskoga narodnog pokreta 1903., ali je zbog sukoba oko pitanja uključenosti seljaštva u politički život Hrvatske prekinuo suradnju s dotadašnjim političkim istomišljenicima i usmjerio djelatnost prema kulturnom i političkom prosvjećivanju te nacionalnom osvješćivanju hrvatskog seljaštva. Taj dio hrvatskog stanovništva nastojao je politički organizirati putem glasila Dom i djelovanjem Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS), koju je zajedno s bratom Antunom osnovao 1904. radi rješavanja agrarnoga, socijalnoga i nacionalnoga pitanja Hrvata u Monarhiji te uvođenja općega prava glasa. Slijedilo je objavljivanje dvaju djela političko-gospodarske naravi: Savremena Evropa, ili Karakteristika evropskih država i naroda (1905) i Današnja financijalna znanost (1908). God. 1908. prvi je put bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, u izbornom kotaru Ludbreg. Do 1914., kada HPSS nije imao većeg uspjeha na izborima, suprotstavljao se politici »novoga kursa« nakon donošenja Riječke rezolucije, isticao je pravo Hrvatske na BiH te zagovarao preustroj dvojne Monarhije i stvaranje zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije država i naroda. Sudjelovao je u osnivanju Narodnoga vijeća i Države SHS 1918., ali nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. Zbog toga je odbio biti članom izaslanstva u Beogradu prilikom potpisivanja akta o ujedinjenju. U Kraljevini SHS protivio se unitarističko-centralističkomu i monarhističkomu režimu, ne priznajući dinastiju Karađorđević ni čin ujedinjenja, ističući pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike. Iste zahtjeve predstavio je međunarodnoj političkoj javnosti u veljači 1919., kada se memorandumom obratio Mirovnoj konferenciji u Parizu. Od ožujka 1919. do veljače 1920. ponovno je bio zatvoren zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka osvojila 50 mandata i, u skladu s republikanskim shvaćanjima, promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). No Radić je opstruirao rad Ustavotvorne skupštine i predstavio konfederalistički prijedlog državnog ustroja: Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske. Nakon donošenja Vidovdanskog ustava (1921), surađivao je s Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom strankom prava u Hrvatskom bloku, a potom 1923. sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO) u Federalističkom bloku. Pošto je 1923. propao sporazum s radikalima (Markov protokol) prema kojemu Kraljevina SHS ne će biti podijeljena na oblasti ako HRSS ne bude sudjelovao u radu Narodne skupštine, pokušao je zainteresirati europsku javnost za hrvatski problem. Putovao je u London, Beč te Moskvu, gdje se 1924. HRSS učlanio u Seljačku internacionalu. To je rezultiralo primjenom Obznane i njegovim uhićenjem, ali je stranka nastavila djelovati, i na izborima 1925. osvojila je 67 mandata pa je HRSS ušao u Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije s Demokratskom strankom, SLS-om i JMO-om. Radić je u zatvoru radikalno promijenio politiku i odlučio se za parlamentarnu borbu te je na njegov nalog Pavle Radić 27.  ožujka 1925. pročitao u Narodnoj skupštini izjavu kojom je HRSS priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđević. HRSS je tada promijenio naziv u Hrvatska seljačka stranka (HSS) te je sastavljena radikalsko-radićevska vlada (vlada Narodnoga sporazuma), u koju je Radić ušao kao ministar prosvjete. God. 1926. dao je ostavku, a u veljači 1927. HSS je izišao iz vlade zbog neslaganja s politikom radikala. U oporbi je surađivao sa S. Pribićevićem i zajedno s njim u studenome 1927. osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK), koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam, a protiv centralističke politike. Radikalski poslanik Puniša Račić izvršio je 20. lipnja 1928. atentat u Narodnoj skupštini u kojem su ubijeni poslanici HSS-a P. Radić i Đ. Basariček, a S. Radić bio je teško ranjen te je umro od posljedica ranjavanja. Na zagrebačkome groblju Mirogoju ispratilo ga je oko 300.000 ljudi. Pokopan je u mirogojskim arkadama.
Za života je postao jednom od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke scene u prva tri desetljeća XX. st., čemu su uvelike pridonijele njegova komunikativnost i govornička vještina, dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te napredne, nerijetko idealističke zamisli. Zbog privrženosti hrvatskom seljaštvu, iz redova kojega je i sam potekao, nailazio je na gotovo jednodušnu potporu naroda u svim hrvatskim krajevima. U borbi za svoje ciljeve suočavao se s političkim progonima, pritiscima i zatvorskim kaznama. Upravo zbog beskompromisna stajališta u provođenju demokratskih i republikanskih zamisli, život mu je okončan nasilnim putem u doba kada je širenje totalitarističkih ideja zahvatilo velik dio Europe, kao i Kraljevinu Jugoslaviju.
Ostala djela: Slavenska politika u Habsburškoj Monarhiji (Slovanská politika v Habsburské Monarchii, 1902.), Hrvati i Srbi (1902.), Uzničke uspomene (I–II, 1903.), Moderna kolonizacija i Slaveni (1904.),  akost i temelj Hrvatske (1907.), Češki narod na početku XX. stoljeća (1910.), Hrvatski politički katekizam: za svjetsku, slavensku i hrvatsku politiku (1913.). (HE)

TIN UJEVIĆ

(Vrgorac, 5. srpnja 1891. – Zagreb, 12. studenoga 1955.)

Književnik i prevoditelj

Tin (Augustin) UJEVIĆ, pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj (Vrgorac, 5. VII. 1891. – Zagreb, 12. XI. 1955.). Osnovnu školu pohađao je u Imotskom i u Makarskoj, a klasičnu gimnaziju u Splitu (1902-07. kao sjemeništarac). Maturirao je 1909., a zatim na Sveučilištu u Zagrebu pet semestara slušao hrv. jezik i književnost, klas. filologiju i filozofiju (1909-12). U Zagrebu se približio pjesničkom krugu oko A. G. Matoša te počeo objavljivati liriku i knjiž. kritike. S Matošem se razišao 1911., u bučnome polemičkom dvoboju, pri čemu je odbacio i pravaška uvjerenja svojstvena Matošu, te se priklonio integralizmu nacionalističke omladine, uspostavivši veze s vodećim jugonacionalistima u Hrvatskoj i u Srbiji. U proljeće i ljeto 1912. boravio je u Beogradu, kamo je otišao s namjerom da nastavi studij. Nakon što je tamo istupao kao govornik i publicist po antiaustrijskoj liniji, vratio se u Hrvatsku, gdje je uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon s teritorija Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Sklonio se u Dalmaciju i nastavio publicistički promicati jugonacionalističke ideje, zbog čega je od kraja 1912. do proljeća 1913. više puta uhićen i utamničen. U jesen 1913. emigrirao je preko Beograda i Budimpešte u Pariz. Do početka rata iz Pariza se pjesmama i publicističkim prilozima javljao u hrv. časopisima (u proljeće 1914. objavljena mu je rukovet pjesama u antologiji Hrvatska mlada lirika i pomirljiv članak o Matošu u povodu njegove smrti). Ustrajno se pokušavao upisati na sorbonnsko sveučilište, što mu zbog administrativnih razloga nije uspjelo. Kad je započeo rat, povezao se, nakon kraćega boravka u Legiji stranaca, s hrv. političkim emigrantima oko Jugoslavenskoga odbora, za koji je počeo pisati propagandne članke. (…) Živeći, prema vlastitim iskazima, na rubu egzistencijalnoga minimuma, ostao je u Parizu do proljeća 1919., kad se vratio u Zagreb, gdje je u lokalnim časopisima objavio nekoliko pjesama i napisao oveći memoarski članak Ispit savjesti. U jesen iste godine krenuo je u Beograd, gdje je, s prekidom, ostao do 1929. U Beogradu je u dvjema samostalnim zbirkama, Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), objavio oveću lirsku rukovet koju je donio iz Pariza. Napisao je i mnogo novih pjesama, koje su dijelom ušle u kasnije zbirke, a po formi, stilu i misaonosti doimlju se modernijima od pariških. U potpisu jedne od tih pjesama (Vječita romantika, 1921) upotrijebio je skraćeni oblik osobnoga imena (Tin), kojim se dalje isključivo potpisivao. (…)
Od 1930. do 1937. živio je u Sarajevu, također boemski, ali povučenije. Njegova knjiž. produktivnost i dalje je bila visoka, a zadržala se u već uspostavljenim vrstovnim okvirima (lirika, esejistika, prevođenje). Tih su mu godina objavljene zbirke u kojima se cjelovito očituje poetika njegove zrele pjesničke faze (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933). Napustivši Sarajevo, tri godine proboravio je u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu, gdje se pomalo izmijenio njegov životni stil: 1940. prihvatio je stalno radno mjesto u listu Pravica, »glasilu hrvatskih privatnih namještenika«, a za NDH bio je zaposlen kao prevoditelj u novinskoj izvještajnoj agenciji Velebit (kasnije Croatia). U novouspostavljenoj socijalističkoj Jugoslaviji njegov rad za II. svj. rata osuđen je kao suradnja s okupatorom, zbog čega mu je privremeno, do 1950., oduzeto članstvo u Društvu književnika Hrvatske i zabranjeno objavljivanje. U splitskoj i zagrebačkoj fazi objavio je 1938. dvije knjige eseja (Skalpel kaosa, Ljudi za vratima gostionice), a pripremao je za tisak, ali nije uspio objaviti, novo izdanje Ojađenoga zvona (pod naslovom Gromko zvono). Već 1944. pregovarao je i o objavljivanju nove zbirke pod naslovom Žedan kamen na studencu, koja se pojavila 1954. Za boravka u Zagrebu mnogo je prevodio, osobito nakon 1945., u doba kad mu je publicistički rad bio zabranjen.
Ujevića se obično promatra, proučava i vrednuje kao autora opsežna lirskog opusa, koji obuhvaća pet uglavnom ovećih zbirki, mnoštvo pjesama objavljenih u zbornicima, časopisima i listovima te niz pjesama u prozi, koje su također ostale izvan zbirki. Kako je pjesme pisao u razmjerno dugom i evolutivno nemirnom razdoblju prve pol. XX. st., a pritom s mnogo zanimanja pratio promjene knjiž. tendencija i stilova u velikim eur. književnostima, napose u francuskoj i talijanskoj, ali i u jugosla. kulturnim središtima, njegova je lirska poetika podlijegala na snažnim promjenama i samokritičkim revizijama. Prve pjesme, zaključno s ciklusom objavljenim u hrvatskoj mladoj lirici, pripadaju posljednjoj fazi hrv. esteticizma, obilježenoj Matoševim utjecajem. Njihov je stih vezan, a, slično Matoševu, Galovićevu ili Wiesnerovu, često je polimetričan i uvijek pedantno usklađen sa zahtjevima akcenatsko-silabičke verifikacije. Od motiva dominiraju zavičajni krajolik ili predmoderni gradski prostor oduhovljeni simbolima vjerske tradicije (Molitve večernjih zvonika, Kampanil, Dobrina zvona), ugrožena domovina i nac. kultura (Hrvatskim mučenicima, Mrtva domovina, Naše vile, Oproštaj). Percepcija domovine s težištem na protorima neobilježenima modernim vremenom djelomično je pod utjecajem kasnih franc. simbolista (A. Samain, G. Rodenbach) i M. Barresa, a veza sa simbolizmom prepoznatljiva je i u pjesmama bez nacionalno obilježenih tema, npr. u Ogledalu ili u Što šapće vodoskok, gdje se predmeti iz iskustvenoga svijeta doživljuju kao nosioci skrivenih poruka.
(…)
Kao prepoznatljiv autor Ujević se najprije očitovao u pjesmama iz Leleka sebra i Kolajne, koje su nastajale u Parizu, vjerojatno od 1916. dvije zbirke izvorno su zamišljene kao jedinstven ciklus, a u većini pjesama prevlađuje pesimističan ton. Nove Ujevićeve pjesme razlikuju se od starih ponajprije kompleksnošću i zrelošću ljudskih iskustava na kojima počiva njihova tematika. Od odlaska u Pariz do 1916. pjesnik je, naime, prolazio kroz tegobe i krize koje su potresle njegov mladenački esteticizam i politički utopizam; zabrinjavala su ga ratna zbivanja, koja u prvo vrijeme nisu budila nadu (njem. prodor na fran. teritorij 1914., slom Srbije 1915. povremeni zračni napadi na Pariz), upao je u polemike i sukobe između projugoslavenskih emigrantskih frakcija, a doživio je, kako se razabire iz nekih autobiografskih iskaza, i neispunjenu ljubav (biografi spominju pokćerku srp. veleposlanika M.Vesnića). Ta negativna iskustva, sublimirana i zamaskirana neizravnim poetskim prezentacijama, naslućuju se u podlozi većine pjesama iz Leleka sebra i Kolajne. One se, s obzirom na retoričku formu, mogu ugrubo podijeliti na dvije podvrste: jednu kod koje prevlađuju autobiografsko-introspektivni iskazi, a tipičnija je za prvu zbirku (Svakidašnja jadikovka, Nešto kao zaglavak, Odsutni, Maštovita noć, Molitva iz tamnice), i drugu, tipičniju za Kolajnu, u kojoj se lirski subjekt služi govornim radnjama udvaračke naravi te se prividno obraća neimenovanu ili antonomastički imenovanu ženskom idealu. U svim se pjesmama očituje Ujevićeva u međuvremenu nabujala kulturnopov. erudijcia, a u većini se njih izravno ili neizravno postavljaju svjetonazorska pitanja koja su atuora trenutno zanimala ili mučila, uz ostalo i sumnja u transcendenciju (“No živa Boga u i božanstvu nije, / i zrak života nesta sa oltara”, Duhovna klepsidra IV), iz koje se, ipak, ne izvlače dosljedno nihilističke konzekvencije; lirski se subjekt, doduše, osjeća kao “takmac svetog Fuha” (Maštovita noć), ali potreba za transcendencijom nije iščezla (“koliko puta povrh oštre slame / provrištah mržnjom svetih hvalospjeva”, Molitva iz tamnice), premda se njezini simboli kadšto pretvaraju u eshatološke metafore jugoslavenskih ili slavenofilskih utopija (…)
Sljedeća Ujevićeva poestska faza, za koju su osobito karakteristične neke od pjesama iz Auta na korzu i niz oduljih verlibrističkih pjesama iz ranih 20-tih (…) mogla bi se nazvati eksperimetnalnom, u smislu da se u njoj rekapituliraju dostignuća rane eur. avangarde (…)
U analogiji s Ujevićevom lirikom u stihu razvijala se njegova poezija u prozi, koja je ostala ponešto zanemarena, premda se, s obzirom na količinu i književnu kvalitetu, može smatrati ravnopravnim dijelom opusa (…)
Ujević je autor i golema proznog opusa, koji se, doduše sastoji od nefikcionalnih tekstova, ali je s obzirom na tematsko bogatstvo i vrstovnu šarolikost gotovo nepregledan. Ima u njemu memoarskih zapisa, autobiografskih skica, putopisa, eseja, feljtona, knjiž. kritika, književnopov. članaka, poetoloških refleksija, ogleda iz povijesti filozofije (zapadnjačke i istočnjačke), polit. analiza, ideološko-propagandističkih članaka. Jedna od važnih tema proznoga opusa jest pjesnikov vlastiti život (Ispit savjesti, Mrsko ja, Predstavljam se čitaocima »Pravice«), koji se predočuje kao povijest spoznajnoga i poetskoga subjekta, a uvijek sa sviješću o nestabilnosti autobiografkoga »ja«, kadšto i s pokušajem da se odnos među instancijama raslojenoga ili razvojno diskontinuirana egoiteta dramatizira (»Augustin Ujević je odista umro, i ovaj čovjek koji diše u njegovoj lešini i navlači na se njegovo odijelo jeste samo njegov neki prisni prijatelj«, Ispit savjesti). (…)
Ujevićev opsežan prevoditeljski rad temeljio se na njegovu dobru poznavanju stranih jezika, od kojih je neke naučio u gimnaziji, a druge u kasnijim razdobljima. Prevođenje je uglavnom stavljao u funkciju materijalnoga osiguranja egzistencije, ali je povremeno prevodio i pisce, osobito pjesnike, koji su dokazivo utjecali na njegov književni rad (Ch. Baudelaire, A. Rimbauda, E. Verhaerena, W. Whitmana).
Ujevićevo djelo i njegova osoba zarana su postali društvena, a postupno i književnopov. tema. Već od pojave Leleka sebra stekao je glas jednoga od najboljih pjesnika u onodobnoj državi, pri čemu je uživao simpatije i na hrvatskoj i na srpskoj strani, a njegov ugled uglavnom je bio postojan, usprkos mijenama knjiž. moda, ideološkim razgraničenjima u knjiž. životu i epohalinim promjenama u hrv., srp. i jugosl. društvu. Visoko ga je, npr., cijenio konzervativni urednik Griča Lj. Wiesner, koji mu je 1919. namjeravao objaviti Lelek sebra, i beogradski avangardisti, koji su mu 1924. posvetili prvi broj časopisa Svedočanstva. Na suradnju su ga podjednako rado poticali i autori formirani u epohi esteticizma (B. Livadić, J. Benešić) i poslijeratni modernisti (J. Kaštelan, Z. Golob). Osim u kratkome staljinističkom razdoblju nakon 1945., kad se o njemu govorilo kao o baudelaireovskom dekadentu, u svim režimima i sustavima koji su se u XX. st. smjenjivali na hrv. i južnosl. prostoru, prevladavala su pozitivna vrednovanja njegova opusa. (Z. Kravar/ iz veće cjeline)

(HKE)