GOVOR JE BEZVRIJEDAN AKO NE OTKRIVA ISTINU

Vlado VLADIĆ

Pjesništvo Zdravka Kordića plod je njegovih prirođenih, obrazovnih i proživljenih obdarenosti, naslijeđenosti i stečenosti – i odatle predstavlja određeno gledanje na svijet, sadrži određenu sliku svijeta, samosvojni je pjesnički izraz određenoga svjetonazora. Ono je kao takvo prepoznato, opisano, vrjednovano, priznato. Sveukupnost do sada prevaljena pjesničkoga puta, pa i borba da mu se pronađe pripadajuće mjesto, protječe u znaku nastojanja da kroz (pomoću) pjesništvo progledamo. Tako da se mehanizmi njegova uprisutnjivanja ne pretvore u mehanizme obustave ili samo usporavanja pomaka iz mutna svijeta sjena u svijetao svijet svjetlosti u kojem će nestati mjesta za skrivenost i nesvrstanost, ili čak lažnu predstavljenost, u odnosu na istinu.
U Kordićevu su se pjesništvu od prve knjige Svjetlost snovidjela (1980.) do ove dvanaeste Croatia rediviva terra incognita (2020.) dogodili svojevrsni pomaci. Već je u drugoj pjesničkoj knjizi Plavet i predskazanje (1984.), uspoređujući je s prvom, Ivan Lovrenović prepoznao „pomak od filozofijski zasnovana izricanja prema neposrednu poetskom formuliranju i artikuliranju emocionalnih iskustava i misaonih zapitanosti“, a sličan je „pomak k neposrednijem pjesničkom govoru“ i pjevanju sama sebe istaknula i Milka Božić. Željko Ivanković pak povodom treće knjige Tragovi i snovi (1987.) govori o „pomaku do impersonalizacije“. Vladimir Pavlović, nakon pete knjige Miris olovne kiše (1994.) uspon Kordićeva pjesništva prepoznaje u tome što je „mudroslovna i poetska artificijelnost, što je dominirala u prvim zbirkama, postupno iščezavala i ustupala mjesto doživljajnom“, odnosno „životnim naplavinama“. A povodom izabranih pjesama Svjetlost, plodovi praha (1996.) Ante Stamać je kod Kordića kroz pet objelodanjenih pjesničkih knjiga uočio „kretanje ‘iznutra prema van’, iz zasanjane pounutrašnjenosti prema jasnim slikama razorene zbilje i mogućeg duhovno prožetog svijeta“.
Stamać u isto vrijeme utvrđuje da u Kordićeve pjesme „ne možemo prodrijeti slijedeći kakvu jasnu ideju, odnosno kakav ideologem; odnosno, svakako neočekivano, kakvu domovinsku misao čvrste političke koegzistencije“ jer da je „za takvo što ovaj pjesnik, srećom, prenježan“. Granice pjesništvu Stamać povlači pišući da ono, između ostaloga, „nije kakva pretenciozna, u sebi zaigrana redukcija: na manijakalno sebeističuće ludovanje, na propovijedanje i uvjeravanje, na precizno izvješćivanje o zbilji“.
Stamać dakle prvo opisuje Kordićevo pjesništvo, a onda samu bit pjesništva, uvjeravajući u podudarnost prvoga s drugim; nepodvrgnutost Kordićeva pjesništva određenoj jasnoj ideji (domovinskoj, političkoj) je način kako “srećom” biva izbjegnuto svođenje pjesništva na pretenciozno propovijedanje, uvjeravanje i precizno izvješćivanje o zbilji.
Ali sada, nakon svih poetičkih pomicanja kroz povijest koji su se pokazali nesposobnim i nevoljnim nadvladati isključenost pjesništva iz povijesti kao čimbenika u jednoznačnu svrstavanju čovjeka u odnosu na istinu, vrijeme je da se pjesništvo pomakne iz uljuljanosti u vlastitu svevremenost koja pokriće pronalazi samo u pjesničkoj vještini da se izrazi sebe u svijetu pretvarajući povijesnu stvarnost u metaforu kao vladavinu laži nad stihom; vrijeme je da upravo svojom vještinom i uzvišenošću pjesništvo stane u službu baš pretenciozna propovijedanja jasnih ideja, precizna (jednoznačna) izvješćivanja o zbilji i uvjeravanja. Croatia rediviva terra incognita je dokaz da se Kordić, napokon i srećom, u svome pjesništvu pomaknuo (oslobodio) iz ralja svojih prirođenih, obrazovnih i proživljenih obdarenosti, naslijeđenosti i stečenosti u samosvjesno služenje svojim pjesničkim umijećem istini sukladno izazovu koji prepozna u svijetu koji ga se dotiče.
Za početke Kordićeva pjesništva, na primjer, nezamisliva je pjesma kao što je Emigranti koja je plod otvorene usredotočenosti (primjeni) pjesničkoga umijeća na konkretnu trenutnu povijesnu pojavu uključujući prozivanje imenovanih, ali i neimenovanih, ključnih čimbenika s kojih se skida krinka zaslužnika da se pokaže lice krivaca. Pojava je raskrštanjivanje Europe hrpimičnim huškanjem, pod krinkom milosrđa, islamskih emigranata na europsko tlo…
Takav pomak Kordićeva pjesništva prema propovijedanju idejne jasnoće, sve do jednoznačnosti – usuprot idejnoj razbacanosti, razbarušenosti, razsredištenosti, zamućenosti – za sobom je povukao i pomak od slikovitosti prema pojmovnosti; od liričnosti prema narativnosti; od zaigranosti prema odgovornosti; od brige za sebe prema brizi za drugoga. Sve su to pomaci u znaku oslobađanja stiha samosvrhovitosti te njegova stavljanja u „službu služenja“ istini. Da je taj pomak izrazito nastupio tek u ovoj knjizi, svjedoče već sami naslovi knjiga koje su joj netom prethodile: Prostorvrijeme krik (2018.), Uviranja (2012.), Unutarnji svemir (2008.) itd., svjedočeći okrenutost od svijeta (svedenu tek na sredstvo izraza sebe sama) sve do njegove neraspoznatljivosti, usuprot čemu se stvarnost ovdje odjednom ne samo raspoznaje, nego i imenuje, pa čak i proziva. Kroz jedanaest je pjesničkih knjiga Kordić, uza sve prepoznate pomake, “potvrđivao svoj pjesnički kontinuum” – kako se povodom pretprošle knjige Uviranja (2012.) izrazila Marina Kljajo-Radić – a sada imamo, barem u manjem dijelu ukoričenih stihova, korjenitu novost, jer nikada prije Kordićevo pjesništvo nije bilo zasićeno tolikim povijesnim imenima i nikada ta imena nisu bila u tolikoj mjeri oslobođena od razvodnjavajućega pretvaranja u metaforu. Nikada Kordićevo pjesničko umijeće nije u tolikoj mjeri otvoreno služilo istini.
I još nešto. Dužnost da pjesničkim umijećem pjesnik razgovijetno progovara istinu o zbivanjima u svijetu za sobom povlači i obvezu razumijevanja istih – samo tako može biti u službi istine – tako da u isto vrijeme pjesnik razotkriva stupanj svoga pjesničkoga umijeća, ali i ono kako i koliko razumije svijet. To je jedna nova zahtjevnost, jer kroz cijelu povijest za pjesništvo se nametnulo kao dovoljno opravdanje samo ako je bilo izraz doživljaja, bez obzira na njegovu ne-suvislost. Da izbjegnu napor neprestana upućivanja u sve zamršenosti povijesnoga života na krugu zemaljskome i odavanje nesuvislosti vlastita razumijevanja istoga, pjesnici se cijelu povijest vrte u začaranu krugu stalno iznova prežvakivanih malobrojnih vlastitih doživljaja kao što su smrt, ljubav, dom… koje nude u obliku svevremenih i općevažećih, dakle obezličenih sentencija. Ali sada, pjesnik treba raditi na obrazovanju vlastita razumijevanja svijeta, a ne misliti da je za upuštanje u pjesnički čin dovoljno samo nešto doživjeti i osjetiti. Nerazumljenost, nerazumljivost, nerazumnost – sve su to pokazatelji neopravdanosti i neuspješnosti, dakle suvišnosti pjesničkoga čina, bez obzira na veličinu pjesničkoga umijeća koje se tako samo uludo troši, upropaštava. Koliko je veća propast na djelu ako se razumijevanju uopće ne teži, nego se ostaje na onome doživljenome kao dostatnome polazištu i odredištu pjesničkoga čina. Je li ovaj, po naravi, makar ne i po obimu, gotovo prevratnički, Kordićev pomak značio i pad u poetičnosti? Jako zanimljivo pitanje za jedno ili više istraživačkih pretresanja cijela njegova pjesničkoga djela! No, sigurno je ovo: jednom osviješten, neprolazan je uvjet pjesništva da se potkovano i jednoznačno svrstava u odnosu na istinu o zbivanjima ovoga svijeta, a njegovo ispunjenje ostavlja posve neokrnjenim prostor za pjesničko umijeće u njegovoj nepresušnosti, nepredvidivosti, začudnosti, veličini.
Što je veća, međutim, pomaknutost prema istini, to je, razmjerno, manje mjesta za pjesništvo u svijetu u kojem se svrstavanje u odnosu na istinu odvija. Tako pjesništvo, ispunjajući svoje poslanje, svojom istovjetnošću, izaziva i pomake u vlastitom potiskivanju iz svijeta. Porast zatvorenosti svijeta za pjesništvo te bjelodana nemoć i jalovost pjesništva – to nije slučajno. To je organizirano i to od onih koji nastupaju kao skrbnici, podupiratelji pjesništva u svijetu. Kulturne ustanove bdiju nad tim da prostor predviđen za pjesništvo bude ispunjen pjesničkim prividima, bilo onima u kojima je stvarnost nadomještena samosvrhovitošću koja odbija služiti istini, bilo onima koji, izvitoperujući istinu, staju u službu laži. Zato postoje natječaji i nagrade i fondovi i udruge i ministarstva…
Nastojeći predati obvezne primjerke Kordićeve knjige Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (NSK), doznao sam da je došlo do pomaka.
Zakon o knjižnicama i knjižnoj djelatnosti iz veljače 2019. u članku 39. propisuje nakladnicima sa sjedištem u Republici Hrvatskoj da o svome trošku dostave devet primjeraka svakoga svoga izdanja, i to dva za NSK u Zagrebu, jedan za sveučilišne knjižnice u Splitu, Osijeku, Puli, Rijeci i Mostaru kao i za općeznanstvene knjižnice u Dubrovniku i Zadru. U stavku dva istoga članka istoga Zakona dopušta se da se Pravilnikom o obveznom primjerku izdanja koja se dostavljaju za sve knjižnice, osim zagrebačke i splitske, utvrde, prema njihovim potrebama, u suženom obujmu, a budući da je polazni najveći obujam jedan primjerak, suženi obujam bi značio da se tim knjižnicama knjige uopće ne dostavljaju.
I doista, Pravilnik o obveznom primjerku iz lipnja 2020. vrši pomak prema razlikovanju knjiga “financiranih ili sufinanciranih javnim sredstvima” od knjiga koje tim sredstvima nisu uopće financirane, a razlika je u tome što za prve vrijedi obveza dostavljanja devet primjeraka koje onda NSK raspoređuje navedenim sveučilišnim i općeznanstvenim knjižnicama, a za druge vrijedi obveza dostavljanja samo četiri primjerka od kojih dva zadržava NSK a po jedan šalje u Split i Mostar.
Pod krinkom prava da za javne knjižnice traži više primjeraka knjiga financiranih javnim sredstvima provela se izvorna namjera zakonodavca da knjige objavljene u vlastitim nakladama potisne, suzi im prostor, uskrati čuvanje, javna prisutnost i dostupnost u knjižnicama.
Dok u svijetu prostor za knjigu biva sve tješnji, a ono što kao knjiga biva poželjno i propušteno u svijet sve uskogrudnije predodređeno, dotle Zdravko Kordić nastavlja pisati, priređivati, uređivati, osiguravati novac i izdavati svoje knjige. Odašiljati ih u svijet.
Hoće li Kordić nastaviti nabasalim tragom na kojem se prispijeva k pjesmama koje sebe nude ujedno kao propis; hoće li Kordić taj trag u idućim stihovima produbljivati i učiniti isključivim (ili će se povući natrag u stih poražen pjesničkim umijećem, metaforom, nauštrb istine!); hoće li se drugi dati za Kordićevim primjerom ili barem za primjerom nekoga tko se nesvjesno ili nehotice ili prikriveno povede za njegovim primjerom? Hoće li ikada pjesništvo biti tradicija svladana hrabrošću i suzdržanošću da se stih ne prosipa prije upućena izricanja istine kao vlastita uvjeta?

(Iz veće cjeline)