Duboka je potreba za pomirenjem, a do njega ne će doći bez truda, dijaloga
Poštovani fra Ante, 26. siječnja završio je 57. Teološko-pastoralni tjedan pod nazivom „Neophodnost dijaloga i pomirenja u hrvatskom društvu“ u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bili ste sudionik susreta i održali ste predavanje na temu „Ne/jasnoće oko razumijevanja i tumačenja pomirenja u Hrvatskoj“. Što je osnovna teza Vašeg predavanja?
Temeljna ideja moga predavanja je različitost shvaćanja pomirenja. Govor o pomirenju u području politike nije isti kao i teološki govor o pomirenju. Dok u politici govorimo o pomirenju dviju sukobljenih strana, u teologiji je ponajprije riječ o pomirenju čovjeka s Bogom. Kada pogled usmjerimo na područja na koja se odnosi pomirenje, opažamo da su ona vrlo različita: obiteljski i bračni odnosi, odnosi među narodima, odnosi političkih stranaka, potom odnosi među religijama, unutarcrkveni odnosi i tako redom. Jednom riječju, gdje god imamo napete ili narušene ljudske odnose, pojavljuje se i govor o pomirenju. U Hrvatskoj se govor o pomirenju pojavio još prije Domovinskoga rata. Franjo Tuđman je krajem osamdesetih mislio da su Hrvati i Srbi povijesno sazreli za međusobno miroljubivo priznanje vlastite samobitnosti. Rat je, međutim, pokazao da Srbi nisu bili zreli za miroljubivi izlazak iz države koja se raspadala. Odmah nakon što je rat počeo pustošiti Hrvatsku, počeo je i govor o pomirenju. Mislim da je potrebno izdvojiti jednu iznimnu knjigu koja je izrasla iz teološkoga razumijevanja rata, ljudskih odnosa i svjetla Evanđelja. Riječ je o knjizi Miroslava Volfa, Isključenje i zagrljaj. Teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja. Govor o pomirenju je složen i uvelike ovisi o području unutar kojega se događa. Teološki govor o pomirenju je iznimno zahtjevan jer se odnosi i na odnos s Bogom i na područja ljudskih nepomirenosti istovremeno.