Nisam na prodaju
Ponedjeljak, 30. siječnja
Još smo u ugodnom zanosu i poslije dva tjedna kada smo kao nacija proslavili 25. obljetnicu da je Hrvatska stekla puninu međunarodnog subjektiviteta. Još se, nažalost, prisjećam dvaju priloga u našim televizijskim programima s nacionalnom koncesijom. Prvi: mladić, već akademski građanin, sretan, happy, rođen tek pet minuta poslije ponoći toga povijesnog dana obećava da ne će napustiti Hrvatsku. Bravo, tako i treba, moj brajo! Drugi: gledam kako novinarka gura mikrofon pod nos nekolicini mladih ljudi. Usred Zagreba. A nemaju po izgledu ni status punoljetnih osoba. Pitanje jednostavno: „Što danas slavimo?“ Jeza! Samo se glupo smijulje i sliježu ramenima. „Isuse Kriste“ – promrmljah u sebi – ma, kakve i čije je to škole pohađala ta mularija. Nažalost: naše hrvatske! A najava za nacionalnim konsenzusom za cjelovitu kurikulnu reformu ni u milimikronskim tragovima…
Prisjetimo se: danas se slavi blagdan sv. Pavla Pustinjaka (oko 227.–342.)., utemeljitelja Pavlinskog reda, zaslužnog za hrvatsku uljudbu i za promicanje barokne umjetnosti. Nekadašnji pavlinski priorati: Dubica, Remete, Slankamen, Gvozd, Lepoglava, Križevci. Poslije dvostoljetnog izbivanja pavlini su se vratili u Hrvatsku osnovavši samostan Kamensko kod Karlovca.
Utorak, 31. siječnja
Jutro hladno, pokoji minus Celzijevih stupnjeva. Jutarnja kava po običaju. Slušam jutarnje radiovijesti. Svijet nemiran: puca se i ubija na Bliskom Istoku i drugdje po crnoj Africi. Diplomati se sastaju i sterilno dogovaraju. Kao i kod nas 90-ih godina prošloga stoljeća. A ljudi, žene i djeca, nevini i bespomoćni, ginu, ginu, ginu…
Prisjećam se svojih prvih diplomatskih koraka. Imao sam status otpravnika poslova i vodio sam diplomatsku misiju Republike Hrvatske u odsutnosti veleposlanika. Naivno sam mislio da imamo hrvatskog veleposlanika. Ma dajte, to je bio „ambasador“.