Doista Uzoriti (Piše: Hrvoje Lončarević)
Povodom smrti Bl. Alojzija Stepinca donosimo tekst o njegovu životu i djelu
Od hrvatskih velikana koji su puninom duha razumjeli identitet hrvatskoga naroda i time vizionarski stvarali svakako je u 20. st. nezaobilazno ime hrvatskoga blaženika nadbiskupa Alojzija Stepinca, čiju godišnjicu smrti obilježavamo ovih dana.
Njegovo ime obilježilo je gotovo cijelo 20. stoljeće, a naslovnice novina ispisuju njegovo ime i danas. No dok ga je u vrijeme njegove osude pratila agresivna buka ondašnjih režimskih novinskih „portala“, istina o njemu ne traži tu vrstu buke ni “oglašivače“. Pa ipak njegovo ime danas glasno odjekuje kao krik naroda koji osjeća i živi istinu svoje povijesti i koji ne će utihnuti dok se ona do kraja ne otkrije. I kao što je za istinu on za života trpio, tako i oni koji u njemu vide odraz istine danas trpe za istinu, ali vjeruju u nju.
Tko je Alojzije Stepinac, to još ni danas u dovoljnoj mjeri nije u Hrvatskoj jasno.
Stepinčeva sjajna aureola (Piše: Branka Šeparović)
Alojzije Stepinac 30. listopada 1930. na dan Svih Svetih služio je svoju prvu, mladu Misu u bazilici Marije Velike u Rimu. Odabrao je kao svoje načelo: A ja, ne daj, Bože, da bih se ičim drugim uznosio, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojem je svijet meni raspet i ja svijetu.“
Nepravilno je i netočno pojam “na kraju vremena†izreći s naglaskom kao da se radi o jednini, jednom vremenu. Pravilno je i točno: “na kraju vreménĆizreći s naglaskom koji označava množinu, više vremena u nizu. Proroci Starog i Novog Zavjeta govore: o vremenu prije Krista, o vremenu s Kristom, o vremenu kada će ponovno doći, na Sudnji dan, da zajedno sa Njim iz vreménÄ pređemo Stvoritelju u vječnost. Dogodit će se to kada budemo spremni svojom duhovnošću otkloniti sve slabosti i zamke tjelesnosti. Kroz kaldrmu Kalvarije, kroz trnje doline suza, kroz neljudske patnje Križa – iščahuriti se ulaznicom za Raj.
Za sada smo negdje, na nepoznatoj dionici, nespoznatom mjestu – s neizvjesnim ishodom, u nedoumici pred raštrkanim putokazima. Odozgo se vidi naša kolona na putu između Crnog i Bijelog, apsoluta bez boja, kako se probija pa propada, napreduje pa nazaduje, po ovješenom mostu svih duginih boja na kojem “stalna samo mijena jestâ€. Životi pojedinaca, život čovječanstva prolazi u nespokoju stalnih opasnosti, iscrpljujući se nastojanjima u valovlju ruže vjetrova naći oslonac. Pa ipak, dok kročimo između bezdana i neba – jer nam druge nema, razapeti crninom koja odvlači i cjelinom koja privlači – čovječnost čuti čudo. Valja ustrajati, dat’ će Bog.