Nepotrebno povjerenstvo
Potrebna su povjerenstva plod hrabre političke razboritosti, a nepotrebna su povjerenstva kukavički kontrolirane izrasline straha, neodlučnosti ili ravnodušnosti.
Za prvu je vrstu sjajan primjer Povjerenstvo za obrazovnu reformu, a za drugu je kukavan primjer – Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću
Povjerenstva su u hrvatskoj demokraciji na zlu glasu. Čudno bi bilo da nije tako. Zašto? Ta tijela vlasti davno je ocrnila glasovita maksima: Ako ne želiš riješiti neko pitanje, osnuj povjerenstvo za njegovo rješavanje. Zgodan je to teorijski cinizam. Pripisuje se Englezu Winstonu Churchillu.
Kritički promatrači hrvatske političke zbilje tvrde da taj cinizam praktično nadahnjuje našu državnu vlast. Pri tomu upiru prstom u najmarljivije povjerenstvo Hrvatskoga [Državnog] sabora – Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Drukčije se – argumentiraju – ne može razumjeti nerazmjernost prijestupÄ i kaznÄ koje to povjerenstvo utvrđuje i dosuđuje. Pri tomu upućuju na znatnu novčanu korist što ju je iz „sukoba interesa“ izbila bivša kukurikavačka ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić i neznatnu novčanu kaznu koju joj je povjerenstvo dosudilo za unosan prijestup.
Ima u tomu nešto. Ali demokratska vlast ne može bez povjerenstava. Tu su, međutim prevažna pitanja: kakav je sastav povjerenstva, kakve su i kolike njegove ovlasti, kolika je njegova samostalnost u radu. Povjerenstvo ne bi smjelo biti ni puki prijenosnik osnivačeve volje ni tijelo koje oslobađa osnivača od svake odgovornosti, a ne bi smjelo ni u nedogled odgađati rješavanje pitanja za koje je osnovano. Povjerenstvo, samo se po sebi razumije, treba uživati povjerenje svoga osnivača i povjerenje državljana, koji od njega očekuju ispravno rješenje prijepornoga pitanja.
Povjerenstva mogu biti vrlo različita: stručna, znanstvena, ideološka. Povrh svega toga i koječega drugoga povjerenstva mogu biti i potrebna i nepotrebna.