Stier je postupio državnički kada nije dopustio Dačiću da blati hrvatske vrijednosti
U tekstu pod naslovom „Ustašija je agresivnija nego pod Tuđmanom“, za srbijanski portal, etnobiznismen
Pupovac kaže da Srbe u Hrvatskoj zabrinjava porast radikalnog revizionizma i s njime povezanog ekstremizma kakvog smo mogli vidjeti u odnosu prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi ili institucijama srpske zajednice u Hrvatskoj. Možda bi bilo dobro da se razgovorljivi Pupovac očituje i o povijesnoj činjenici da je Srpska pravoslavna crkva potpisivala sporazume s nacistima i blagonaklono gledala na progon Židova
Državnički je bio potez potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera koji je glatko odbio prijedlog srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića za bilateralni susret, a nakon što je Dačić blaženog kardinala Stepinca nazvao ratnim zločincem. Provokacije iz Srbije u kojima oni sve češće krivotvore povijest i sadašnjost, te kojima vrijeđaju hrvatske vrijednosti postale su sve češće, a Stier je pokazao kako se prema njima trebamo odnositi.
Blaženi kardinal Stepinac, a to je danas i nesporna povijesna činjenica, štitio je i pomagao svim ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Prosvjedovao je protiv progona Židova kao i protiv uvođenja nacističkih zakona. Uputio je niz pisama i poglavniku Anti Paveliću i tadašnjem ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću u kojima traži da se ne kažnjavanju nedužni ljudi samo zato što su druge vjere ili nacionalne pripadnosti. U tim pismima eksplicitno spominje i traži razumijevanje za Srbe i Židove. U propovijedi koju je održao na blagdan Krista Kralja (25. listopada 1942.), nedvosmisleno se suprotstavio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima, kao i postupanju koje se iz takvih teorija izvodi. „…Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. (…) Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti“, samo su neke od Stepinčevih poruka. Pola godine kasnije u propovijedi od 14. ožujka 1943. naglašava dostojanstvo svake osobe i neotuđiva ljudska prava koja se iz toga izvode. „Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako u sebi nosi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, koja mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast“, rekao je tada. To je Stepinac. Čovjek kojeg je najveći moralni autoritet dvadesetog stoljeća, sada sveti Ivan Pavao II., proglasio blaženikom. Sasvim je sigurno – da je Stepinac imao i najmanju mrlju u svom pastoralnom djelovanju, to se ne bi dogodilo.