Hribar je bacio suzavac na Ivonu Juku, no sad svi šute
Hribar s jedne strane za sebe traži legitimitet, tvrdi da je pošten, a s druge strane kada su
u pitanju milijuni svih onih koji pune proračun, Hribar traži bezakonje. Za njega je nalaz revizije tek manji knjigovodstveni propust nekog neukog
računovođe koji nema pojma o filmu, iako je on pokazao da je u Hribarovu mandatu štošta rađeno mimo zakona i pravila po kojima HAVC treba poslovati.
Nevjerojatno je koliko je vlast nekima slast. Na primjer, Hrvoju Hribaru, bivšem ravnatelju Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC). Suočen s nalazom Državnog ureda za reviziju koji je pokazao brojne i veoma teške nepravilnosti u poslovanju HAVC-a i sam je Hribar zatražio da ga se smijeni. To se u konačnici i dogodilo, no Hribaru je omilila ravnateljska fotelja.
Nitko na javnim funkcijama ne bi trebao gomilati mandate i ostajati za vječnost jer to jednostavno nije pametno iz više razloga. Uostalom, degutantno je gledati kako pojedinci godinama ostaju na javnim dužnostima u javnim ustanovama i ponašaju se kao da su one njihovo privatno vlasništvo. Da ne govorimo o tome kako se u takvim situacijama lako otvori prostor za pogodovanje privatnom interesu ili za druge koruptivne radnje.
Hrvoje Hribar nakon nalaza Državnog ureda za reviziju jednostavno nije imao izbora. Nalaz je pokazao da HAVC nije poslovao zakonito. I tu je početak i kraj svake daljnje priče. I to je ključno u slučaju Hrvoja Hribara koji se pokušava javnosti predstaviti kao žrtva. A on to nije! Upravo suprotno!
Jer stvari su oko HAVC-a poprilično jednostavne. Republika Hrvatska, odnosno Vlada RH, početkom siječnja 2008., a temeljem Zakona o audiovizualnoj djelatnosti, osnovala je HAVC. HAVC financira država, odnosno oni koji pune proračun. To je novac građana, a država je dužna pošteno skrbiti o tom novcu. Pa što je onda normalnije nego da HAVC posluje sukladno zakonu, odnosno zakonima koji se na njega odnose i da o tome izvještava javnost. A to se u ovom slučaju nije dogodilo. Čak je sasvim irelevantno kakve su bile Hribarove namjere. On, jednostavno, našim novcem nije raspolagao onako kako je trebao.
Samim tim, bespotrebno je da od sebe pravi žrtvu i da se cijeli slučaj predstavlja kao napad na umjetničku slobodu. Kontrola naših financija s tim nema niti smije imati nikakve veze. Zato je otužno gledati dio filmskih djelatnika koji Hribaru daju javnu potporu, a koji su vrlo vjerojatno ili interesno povezani ili izmanipulirani.