PROSTORI HRVATSKE PROZE (Piše: Ivan Božičević)

Govorenje o prolaznosti i uzaludnosti, strahu i nesigurnosti

Miroslav Mićanović: Soba Jacka Nicholsona, Meandarmedia, Zagreb, 2016.

Nad ugleda naslovnicu nove kratkoprozne knjige Miroslava Mićanovića neki bi čitatelj mogao pomisliti da se autor prometnuo u filmofila; ime američkoga filmskoga glumca planetarne reputacije ”smjestio” je na naslovnicu. No, kada pogleda Sadržaj i ustanovi da u knjizi nema niti jedne proze, a ima ih dvadeset i šest, s naslovom Soba Jacka Nicholsona čitatelju biva jasno da njegove slutnje nemaju temelja. Mićanović se dakle nije pofilmašio nego je nastavio ispisivati i razvijati svoju kratkoproznu kozmogoniju i poetiku i u nju utkivati evokacije i opservacije, sklopove i vizure, pristupe i kombinacije u kojima se prepleće, križa, odmjerava, sučeljuje tvarno i imaginativno, iskustveno i literarno, osjetilno i spoznajno, individualno i univerzalno.
Mićanović je knjigu otvorio tekstom Zna da možda izmišlja a u toj prozi ima filmskoga ”kolorita” jer se autor referira na film Crveni redatelja,W. Beattya u kojem Jack Nicholson igra ulogu pisca. Našem je piscu poticajan motiv ljubavi utkan u tkivo filma a u erotsku je priču uvučen i filmski „pisac“ Nicholson. Mićanović pokušava evocirati osnovne topose toga davno gledanog filma i pritom mu se čini da ”rekonstruira” i ono čega u filmskoj priči ”možda i nije bilo“, ima osjećaj da u ”rekonstrukciju” unosi i ”svoje iskustvo”.