Tko zna što je pticama u glavi?! (2)
Prvi dio opsežnog teksta Božice Zoko o pjesništvu Zvonimira Mrkonjića objavljen je 30. prosinca 2016., ovdje donosimo njegov drugi dio
Mrkonjićevo zvono je nečujno, ali živo. Ono je, točnije, slika zvona i poput svake slike govori i jezike koje mi ne razumijemo – barem devedest devet njih – uz koje ovaj što ga razumijemo priliježe i zvoni! Za Svetog Pavla je Sveti Jeronim, inače zaštitnik prevoditelja, rekao – …ali kamo god se okreneš munje sijevaju… I Petar Preradović u svom rodu o jeziku na jednom mjestu kaže – kao munje što se bore – što mi u tom svjetlu možemo reći o pjesništvu Zvonimira Mrkonjića! U tom munjevitom svjetlu? Pripitomljene munje! Usporene s točnom svrhom da osvijetle oblačnu tamnu noć. Noć u kojoj nam svima putovati – bila ona noć duše Svetog Ivana od križa ili bančenje do jutarnje zore, noć u kojoj moramo progristi izlaz ili uskrsnuti kao Oziris. I kasnije , Isus. Saći nad pakao, uvijek iznova saći nad pakao – i iz prispodobe o bogatašu i siromahu Lazaru koji ne mogavši za života dobiti niti mrvice sa stola, a sad je u krilu Abrahamovu, a bogataš se muči u paklu – i kad čuje da od nas prema njima nema prijelaza – upravo tada početi graditi most, na mjestu gdje se reklo – iz dubine vapijem tebi, Gospodine – početi graditi most iz sredine bezdana, ponad – krenuti iz središta u oba smjera. Premostiti! Hoće li bogataševa braća tada povjerovati, hoće li njemu samom biti lakše na tom dnu pakla – svejedno! – izazov i jest u tome što je rečeno – nema prijelaza! Ne samo izazov, nego i dužnost , kako to već godinama dokazuje Zvonimir Mrkonjić . Krenuti nasumce na sunce, Sunce koje svijetli i dobrima i zlima. Zvonimir Mrkonjić nije od onih koji će svijet tako dijeliti – već je Nietzsche išao s onustran dobra i zla, a Mrkonjić ide – mogli bismo reći – s ovustran, dokazujući da nam ovo nije ništa manje nepoznato nego ono. Ovo je neistraženo i onda kad se čini potpuno iscrpljnim i još kad shvatimo da su i ovo i ono – zamjenice, to mora izmamiti blagi smiješak – ustrajnu vjeru da smo još uvijek nesebeznali za bilo kakav veći pothvat. Smiješak koji razumije našu nemoć, našu nevoljkost i za milosrđe i za žrtvu. Dani koji nijesu mi mili…nalaze se negdje u Svetom pismu i za koje Bog uzima kaparu već sada, ti dani možda mnogima već sviću.