Jednom zasvagda
Mi, prije nas! Sve – samo jedna historija duša ili povijest nevolja – svejedno! – uglavnom svi osjećamo i znamo – postojali smo i prije. Željka Zelić je svoju zbirku pjesama, neveliku, ali da se kaže što se ima reći sasvim dostatnu, posvetila tom dobu. Dobu prije konačnog prepoznavanja. Često puta budu ožiljci onaj znak po kome se u pričama nekoga prepozna, madeži ili samo prepoznavateljima znana tajna. Nekad to bude drugi dio símbolona, predmeta koji bi se prelomio i onda dugo čekao na svoj ponovni spoj – točno ulijeganje u sve utore. To bje prvotno, poslije je bio dostatan jedan vidljivi dio koji se spaja s nevidljivim – isto mora doći do ulijeganja u sve utore i do oživljavanja znaka i do prepoznavanja. Fizika i metafizika u stalnom prijeporu odjednom se sporazume, uvijek iznenada, a oduvijek već usklađeni – to je simbol. Ključna je ta podjela na dva dijela. Ako tajni predmet razlomimo u više njih – imamo krhotine. I od njih se, doduše, može s pomnjom sastaviti i slijepiti nešto, ali to više nije to. Ključan je taj lom prvotnog jednog na njih dvoje koje stoji iznova spojeno za sve nas. Kao u bajkama, tako i u ovoj zbirci, njihovo vjenčanje je na kraju, a kraj je uvijek novi početak – dotad imamo žive svjedoke koji su progovorili da nikad više ne zašute. Pjesme. Imamo jedan glas koji govori u ime –nas. Govori o potrazi i o pronalasku, susretima koji se samo u riječima mogu dogoditi tako čisto i bez natruha onoga što nas ne voli.