Leksikografi su endemi znanstvenoga svijeta
Ponedjeljak, 28. ožujka
Nikada nisam pisao dnevnik, premda sam, čitajući često dnevnike osoba o kojima sam pisao znanstvene radove, vrlo brzo postao svjestan višeslojne važnosti takvih zapisa. No, možda baš zato što sam često čitao tuđe dnevnike, nisam sklon pisanju vlastitoga. Naime, svjestan sam da bi ga jednoga dana netko mogao čitati i njime se koristiti, pa k tome još i krivo protumačiti neke zapise i misli u njemu zabilježene (što nehoteći vjerojatno ponekad i sam činim s tuđim dnevnicima). Pa ipak, ponudu da u tjedniku Hrvatsko slovo pišem dnevnik od 28. ožujka do 3. travnja nisam odbio, premda sam se pitao koga bi uopće mogli zanimati moji dnevnički zapisi. Pitam se to i danas, dok se vraćam s putovanja koje je ostavilo na mene mnogo lijepih dojmova i pružilo mi neka nova iskustva. Tako sam se prvi put u životu našao u zemlji koja je deklarativno ateistička – Češka. Ponosno nam je to objavila simpatična umirovljenica koja nas je vodila po Pragu. Kazala nam je da se o vjeri ne govori, vjernici se u javnosti o svojoj vjeri ne izjašnjavaju, pa ni ona ne zna tko je među njezinim susjedima i prijateljima vjernik. Dodala je kako je društvu bolje bez vjere, jer vjera donosi mržnju, što se očituje u terorističkim napadima islamista. Nije gospođa ni svjesna da je takvim tumačenjem duboko uvrijedila vjernike, jer je nas i samu vjeru proglasila izvorom mržnje i terorizma u svijetu. Pritom je zaboravila da je ateizam, kojim se diči i ponosi, i te kako pokazao svoju krvavu stranu, i to baš u 20. stoljeću kada su brojni vjernici (ne samo) u Hrvatskoj proganjani i ubijani samo zato jer su vjernici. Stoga ateizam nipošto nije recept za bolji, mirniji i miroljubiviji svijet. Osim toga, stekao sam dojam da je naša vodička pogrješno shvatila ideju o sekularnoj državi kao onoj u kojoj se vjeru ne spominje, nema joj mjesta u javnom životu ni njezinim simbolima u javnim ustanovama, a vjerski službenici nemaju pravo iznositi mišljenje o zbivanjima u društvu ni kritizirati državne vlasti. Slično razmišljaju sve brojniji pobornici te ideje i u Hrvatskoj, uvjereni da u javnom životu sekularne države nema mjesta vjerskim zajednicama i službenicima. Nemam ništa protiv ideje o sekularnoj državi, ali uz napomenu da ona ne znači protjerivanje vjerskih simbola i tema iz javnoga života i javnih ustanova ni odricanje prava vjerskim službenicima da iznose svoje mišljenje o svemu što se u društvu zbiva i da kritiziraju državne vlasti. Baš naprotiv, u sekularnoj državi vjerski simboli i teme nikome i nigdje ne smetaju, nego ih se poštuje zbog sugrađana kojima oni nešto znače, a glas i kritika vjerskih službenika, bez obzira slaže li se netko s njima ili ne, s poštovanjem se saslušaju, jer vjerski službenici imaju pravo iznositi mišljenje i kritizirati kao i svi drugi članovi društva.
Utorak, 29. ožujka
Dan sam započeo posjetom samostanu sestara dominikanki u zagrebačkom Trnju.