Otvaranje puta hrvatskoj državnosti 1991.
Od sloma nacionalnoga pokreta Hrvatskoga proljeća potkraj 1971. godine, koji je pokušao u tadašnjim okolnostima demokratizirati hrvatsko društvo, a Hrvatskoj omogućiti minimalnu samostalnost unutar Brozove Jugoslavije, trebalo je proteći gotovo dvadesetak godina da stasa novi naraštaj hrvatskih domoljuba, a oni će pod vodstvom dr. Franje Tuđmana prepoznati prijelomne međunarodne silnice što su vodile urušavanju svjetskoga komunističkog poretka, koji je u svojim pandžama držao zarobljenu polovicu čovječanstva. Tom carstvu zla i nezapamćenim masovnim progonima svake pojedinačne ljudske i nacionalne slobode, a zapravo perfidnoj industriji smrti, čije su masovne žrtve u višenacionalnim državnim tvorevinama uglavnom bili mali narodi, poput hrvatskoga naroda u bivšoj SFRJ, približavao se smrtni hropac. Svjetski proces urušavanja komunizma pratila je i stalna kriza jugoslavenske države, koju su na okupu, uz komunističku partiju, nasiljem održavali jugoslavenska vojska (JNA) i represivni policijski aparat s visokoustrojenim skupinama ubojica t. zv. Službe državne sigurnosti (Udba), čije su krvave ruke posvuda dostizale političke protivnike jugoslavenske države, a posebice hrvatske nacionalne borce. Zato su umniji pojedinci pa i cijele skupine prepoznavali znakove vremena i usmjeravali svoje narode prema slobodnom demokratskom očitovanju vlastite volje, što je na europskom istoku potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina stvorilo nacionalne demokratske pokrete, danas poznate pod skupnim nazivom “proljeće naroda”. U taj vrtlog međunarodnih zbivanja, u kojem se rađao novi svijet, svojim nacionalnim pokretom, odnosno novoosnovanom političkom strankom – Hrvatskom demokratskom zajednicom, dr. Franjo Tuđman je uključio hrvatski narod, što je nakon mučne i višegodišnje borbe rezultiralo stvaranjem neovisne hrvatske države te njezinim međunarodnim priznanjem.