Poetičnost imaginiranja arhitekture
Izložbu slika akademskoga slikara Želimira Borića u Galeriji “AZ” Hrvatskoga slova i Hrvatske kulturne zaklade otvorili su 12. travnja povjesničar umjetnosti Stanko Špoljarić te voditelj Galerije Stjepan Šešelj. Izložba se može razgledati do 9. svibnja
U neprekidnom produbljivanju likovnog i sadržajnog sloja slike rastao je opus Želimira Borića. U pristupu koji označujemo varijacijama na temu Borić je u scenama svjesno skučene adrese ostvario djela uzbudljivih mijena, pokazujući kako srodno može biti i te kako različito. Borić nikada nije težio skokovitim pomacima, velikim motivskim rasponima, stilskim udaljenostima, već je u svom slikarskom svijetu, u odabranoj ikonografiji nalazio mogućnosti likovnog naboja kojim će i prividno mali iskoraci biti put preobrazbi znakovite zgusnutosti motiva, izraslih na sintezi racionalnog i emotivne slikarske opuštenosti. Od zadanosti do igre, u primjerima kompozicijske kombinatorike kojom se na potki egzaktnog događaju manja i veća likovna iznenađenja.
Arhitektura, konkretna i imaginarna, s elementima spomeničkog, ali i s neutralnošću geometrijskih tijela, čini bazu Borićevih uprizorenja, osmišljenih nakupinama oko čvrste jezgre i u izdvojenosti zdanja, utkanih u prostor svojim sličnim gabaritima ili naznakom piramidalnog uzleta. Gradivne sastavnice tvore sugerirane volumene i plohe definirane čitkim obrisnim linijama određujući karakter samog ambijenta, prenijetog u ukupnost prostora. Borićev urbani krajolik jasnih je koordinata, s pojasevima naglašenih razdjelnica kojima uvjetna pejzažna komponenta dobiva prizvuk arhitekture. Organizacija slike ravnim linijama ističe tektoniku svih fragmenata, potenciranih jednolikim partijama boje umirenih kromatskih vrijednosti, s kontrastnim dijalogom ploha svjetla i sjene. Promatranje pod različitim kutovima razlog je zatamnjenju, odnosno iskrenju svjetla pojedinih pročelja povezanih oplošjem zdanja, ali i prekidanih adiranim objektima. Borić se slikajući nenametljivo približuje i skulpturalnoj ritmizaciji, donekle proistekloj i iz forma u okružju svih sastavnica slike. Zaokupljenost ritmom konstanta je Borićeva izraza, s predvidljivim i neočekivanim dodirima polja, s čistim fasetama boje, razvedenih i „discipliniranih“ u dinamičnosti i statičnosti slike. Intrigantna je Borićeva umjetnička uvjerljivost u slijedu slika okvirno identičnog scenarija, prizora koji analizom forme, usputnom i potankom, uvijek privlače istinskom inventivnošću. Akumulacije amblematskog u dominantnosti motivike i u malom postaju boravišta novog, velikog, kao što se i Boriću dragi mali formati slika, u dojmu približavaju monumentalnim partiturama.