Transcendentalni spektar ljudske osobnosti
U zajedničkom nstupu jedna kiparica, Dijana Iva Sesartić, i dvojica kipara, Ivan Branko Imrović i Petar Ujević, odlučili su predstavljanje svojih artefakata javnosti nazvati “U potrazi za svetim”. I to baš u vremenu kada se u hrvatskom društvu otvorila u svijetu davno odigrana rasprava o odnosu vjere i znanosti, pri čemu se opet, na hrvatski način, otvara bezdan nerazumijevanja između ideje i ideologije. U kontekstu znanstvenog fundamentalizma koji ruku pod ruku s neoliberalnim kapitalizmom usmjerava sve prema tezi kako ništa što se egzaktno ne može dokazati jest laž i obmana ili je u najmanju ruku nešto što nije vrijedno spomena, odnosno vrijedno je samo podsmijeha i prijezira, valja nam postaviti pitanje – a što je umjetnost? Je li primjerice glazba tek područje fizike koju poznajemo kao akustiku ili ipak nešto više, nešto što se ne može dokazati mjerenjima? Hoćemo li slikarstvo promatrati tek kao fizikalni fenomen vidljivog spektra svjetlosti koji udružen s geometrijskom perspektivom može dati tek platonovski mimezis stvarnosti? Nisu li suvremeni audio-vizualni medijski umjetnici tek informatički frikovi i optički fanovi? Možemo li veliki dio, posebice suvremene umjetnosti promatrati tek kao zbroj kinetičkih iluzija? Bez obzira na to s kojega motrišta promatrali umjetnost, nju nije moguće do kraja objasniti, izmjeriti, kauzalno protumačiti. Baš zato, današnje tendencije multi i transdisciplinarnosti i u znanosti, ali i umjetnosti, pokušavaju novim alatima izmjeriti i definirati ono što se još jučer nije moglo. No s razvojem protumačivog dijela ljudskog bića, usporedno se pred nama prostire sve širi i kompleksniji prostor neprotumačivog, osjećajnog, fluidnog, metafizičkog, pa ako hoćete i oniričkog. lucidnog, poetološkog i transcendentalnog spektra ljudske osobnosti.