Dora Pejačević ponovno osvaja
Skladbe Dore Pejačević postaju nezaobilaznom europskom glazbenom baštinom
Skladateljica Dora Pejačević (1885.-1923.), kći hrvatskoga bana grofa Theodora Pejačevića i madžarske grofice Lilly Vay de Vaya, iznimna je osobnost u europskoj glazbi s prijelaza 19. u 20. stoljeća. O njoj se u Hrvatskoj mnogo zna zahvaljujući monografiji i trajnom zauzimanju za skladateljicu akademkinje Koraljke Kos, te zahvaljujući voditelju Muzičko-informativnog centra KDZ-a Davoru Merkašu, čijim su zalaganjem objavljene brojne partiture rukopisa, koje je Dorin udovac Ottomar von Lumbe početkom 1970-ih godina darovao Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. Za života je, prema svojoj plemićkoj klasi nadasve kritična, mlada grofica, koja to zapravo nije željela biti, doživjela znatnu slavu i njezina su djela za klavir, komorne skladbe, popijevke, jedina Simfonija u fis-molu op. 41 i druga vrijedna ostvarenja, bila izvođena u europskim središtima (Zagreb, Budimpešta, Dresden, London, München, Beč i dr.), a publika je znala biti vrlo iznenađena kada bi nakon izvedbe na podij došla mlada i elegantna žena i naklonila se slušateljstvu. Druženje s nesmiljenim kritičarem bečkog društva i beskompromisnim intelektualcem Karlom Krausom, urednikom časopisa „Die Fackel“ (Baklja), golemi broj pročitanih knjiga s raznih područja, pa i brojnih filozofskih djela, prijateljstva s važnim suvremenicama i afirmiranim glazbenicima koji su praizvodili/izvodili njezine skladbe, riječju, život Dore Pejačević krajnje je zanimljiva priča o intelektualki koja je spajala svjetove, a za skladanje se često povlačila u tišinu obiteljskog dvorca u Našicama.
Nažalost, rano je umrla, samo dvije godine nakon udaje i tek nekoliko mjeseci nakon rođenja sina Thea, tako da je njezinim fizičkim odlaskom bila ugrožena, zapravo zaboravljena njezina nadasve kompleksna i sadržajna glazba. Sve do renesanse u Hrvatskoj, potaknute monografijom akademkinje Kos, objavljenom na hrvatskom jeziku 1982., na njemačkom 1987. i kao dvojezično hrvatsko-englesko popularizirajuće izdanje s brojnim fotografijama 2008., a nastavljen postupnim objavljivanjem izvođenjem i snimanjem njezinih djela. U tom je nizu bio važan i međunarodni simpozij održan u Našicama 1985., koji je rezultirao Zbornikom (Zdenka Weber, ur.), a tada su izvedena Dorina orkestralna djela, uz ostalo i Koncert za klavir i orkestar u izvrsnoj interpretaciji Pavice Gvozdić. Treba spomenuti da su u prigodi obilježavanja 100. obljetnice rođenja Dore Pejačević u Našice došli njezin sin Theodor von Lumbe kao i neki od članova obitelji Pejačević iz raznih europskih država. Posebno za sina, koji majku nije upoznao, bio je to nadasve dirljivi susret s majčinom glazbom o kojoj ništa nije znao, a koju hrvatska muzikologija toliko cijeni i visoko vrednuje, te koju trajno na svoje programe unose ponajbolji hrvatski glazbenici, solisti, dirigenti i orkestri. Dakle, uz potporu znanstvenik(c)a koji se u svijetu bave tzv. gender studies, uz prepoznavanje Dorine glazbe kao nadasve zanimljive, vrijedne, skladateljski vrlo osobne, tehnički vrsno izrađene i sadržajno nadahnute i dojmljive, taj opus od 58 solističkih, komornih, vokalnih i orkestralnih skladba nailazio je na sve veće zanimanje jednako umjetnika kao i publike. Ali, ipak je bio neophodan onaj „catch 22“, onaj svijetli trenutak i osoba koja će s uvjerenjem prionuti izdavanju CD-ova negdje u svijetu, kako bi ta glazba u izvedbama međunarodnih autoriteta postala dostupna što širim krugovima ljubitelja klasične glazbe, bez užih i sporadičnih nacionalnih pokušaja afirmiranja vlastite glazbene baštine. Tako je, zahvaljujući poznanstvu muzikologa Davora Merkaša s umjetničkim i programskih ravnateljem njemačke diskografske kuće cpo Burkhardom Schmilgunom, osvojena ta neophodna karika u lancu i to u uglednoj njemačkoj izdavačkoj kući. Doista, očito je da se Burkhard intenzivno založio za objavljivanje nosača zvuka s Dorinom glazbom i do kraja 2015. objavljeno je šest CD-ova s djelima Dore Pejačević. Posljednji, CD-album s cjelovitim opusom klavirskih skladba snimila je Nataša Veljković.