Svibanjska tegljenja
Ponedjeljak, 9. svibnja
Dođe red i na mene. Tjedna ispovijest za Hrvatsko slovo. Uprtih zadaću i uz-niz Neretvu. Sve tri moje cure idu u jutarnju školsku smjenu, a ja iz noćne pravo u krevet. Tko nije radio noćnu smjenu, taj i ne zna o čemu govorim. I bolje mu je da ne zna. Kako sam narušena zdravlja, sve teže mi pada rad u noćnoj smjeni, iako mi posao nije pretežak. Već tridesetak godina radim posao prometnika vlakova u kolodvoru Ploče. I idem nizvodno-uzvodno, baš kao i rječica Krupa koja se u mjestu Dračevu spaja s Neretvom. Do podne teče nizvodno, od podne uzvodno. Zanimljivo. Zanimljiva bijaše i prva prošlogodišnja pjesnička manifestacija održana Pod kulinom na mjestu spajanja dviju rijeka. Čitala se domoljubna poezija. Svidje se to organizatorima, te me evo danas, netom što se probudih nazva Boško Raič, predsjednik Udruge mladih sela Dračevo. Iako je na privremenom radu u Njemačkoj, to mu ne smeta, te se zauzima za svoje mjesto koliko može. Obznanjuje mi datum 17. lipnja za Munju od Gabele. Imaju namjeru od ove godine dodjeljivati i nagradu u obliku skulpture…Uh, uh, uh… Hoćemo li moći sve istrpiti i stići navrijeme…
Utorak, 10. svibnja
Budi me susjedovo krještavo kukurikalo. Ili je mlad, ili se prehladio?! Začudno kukuriče. Podsjeća me na politiku iako bježim od nje kao vrag od tamjana. Uspjeli su u svom naumu. Toliko su ogadili medijski prostor da mi se povraća i na samu pomisao o kupnji dnevnih glasila. Svjesno sebe zakidam za tisak. Sve manje buljim i u dalekovidnicu. Iako slabiji, između ravnomjerno raspoređenog kukurikanja, razabirem ptičji pjev. Proljeće nikako ove godine ne staje na noge. Klati se iz dana u dan. Laste su već odavno obnovile svoje domove i sad čekaju prinove. Nekako uvijek iza lasta dolazi i prijatelj mi Grgo Tapalović. Zove me povratnik. Vraća se iz Monte Carla u svoju Huminu. Sagradio je velebne dvore u neumskom zaleđu, točnije u mjestu Gradac. Pravi dvori! Nazvao ih je tako u čast supruzi. Kakav spomenik! Kakav čovjek! Poznanstvo s takvim ljudima obogaćuje moj hrvatski duh. Čovjek koji je obišao cijelu kuglu zemaljsku, vidio, čuo, doživio, a ostao onaj naš čovjek iz brda. Nasmijan, neiskvaren, uvijek spreman na šalu, dočekuje prijatelje raširenih ruku, spreman pružiti pomoć i u podne i u ponoć. Da nisam imao sreću i da ne upoznah Grgu Tapalovića, pitao bih se ima li još uvijek takvih Hrvata. Ima, ima! I Hrvatica! Jedna takva podsjeća me da joj moram podnijeti danas račune. A računi su ni manje ni više nego moji dvotjedni liječnički nalazi. Jutros sam to obavio u Pločama i izvješćujem dr. Zdenku Čorkalo da nema upale koja često prati moje bubrežne tegobe. Zadovoljna je mojom brigom, iako to uvijek i nije tako. Ponekad na mene povisi ton, ali s razlogom. Odmah sam veseliji i prepuštam se čavrljanju sa Zdenkom. Popodne završavam nikad brži prikaz nove knjige Slave Antina Bage. Nabrzio me prof. Stjepan Galić.
Srijeda, 11. svibnja
U dnevnoj sam smjeni u Rogotinu. Oduvijek sam volio ondje raditi. Sam, bez igdje ikog. Posao, a odmor u srcu Neretve. Kolodvor je malo udaljen od naselja, a odmah ispod njega je močvara. I baš u ovo proljetno vrijeme umiljava se oku… Zrak obogaćen mirisima citrusa i vode draška jezik… Žablji kreket omamljuje sluh… Rogotin se zavlači pod kožu kao krpelj… Vršci brdašca vire iz močvare kao leđa ulješura… Ponekad, kao danas, kad neometan zaplovim mislima, učini mi se da je moj duh lebdio ponad ovih močvarnih staništa prije nego što sam se i rodio. Imam osjećaj da će i živjeti ponad Neretve i kada nestane mojega tijela. Osjećam to stotinama puta. Zakoračivši na mjesta gdje nikada prije nisam bio, bijahu mi tako poznata kao da sam nedavno s njih otišao. To su znakovi! Sve oko nas su znakovi, samo ih trebamo vidjeti, osjetiti, namirisati… treba ih prepoznati, prepustiti im se i slijediti ih… Oni nas čine besmrtnim… Nije samo dovoljno vjerovati… Vjeru treba živjeti… Dobar biti… I sam zapisah stihove o Dobrom: Dobro/Od Dobrog/Za Dobrog… Dobrota je znak za izbavljenje… Znak za spas… samo se u svom zrcalu možemo pogledati… Prepoznati se… Osjetiti radost… A ako smo uspjeli zadobriti i ponos…