Hrvatska je i danas mentalno okupirana
Svi koji se busaju u prsa svojom pripadnošću uljuđenom, građanskom svijetu morali bi znati da se to ne postiže dvostrukim kriterijima. Ne možemo se zgražati nad zločinima počinjenima u Jasenovcu i osuđivati one koji su do njih doveli, a istodobno komunističkog diktatora (koji po broju žrtava spada među 20 najgorih u svijetu) prikazivati kao simpatičnog bonvivana koji je volio žene, cigare i bijela odijela.
Kažu upućeni da je pobjeda na Eurosongu uvijek stvar politike. Odnosno da je pobjednička pjesma uvijek poruka nekome ili stajalište o nečemu. Ove godine pobjednička pjesma ukrajinske kantautorice Jamale izazvala je tenzije sa susjednom im Rusijom. Naime, balada nazvana 1994. govori o povijesnom događaju, preciznije o Staljinovoj deportaciji krimskih Tatara, a koja je sada interpretirana kao kritika ruske aneksije Krima koja se dogodila prije dvije godine. I kantautorica Jamala pripada krimskim Tatarima koji žive na teritoriju pod vlašću Rusije, a koji su u prošlosti doživjeli Staljinov progon. Tijekom tog progona deportirano je 250.000 Tatara. U samo dva dana čak 40.000 ljudi (i žene i djece) deportirano je u Sibir, a mnogi su od njih, čak 100.000, stradali je na tom strašnom izbjegličkom putu.
Iako su se Rusi bunili, pa čak i tražili da se ukrajinska pjesma diskvalificira, organizatori Eurosonga ne samo da na to nisu pristali, već je spomenuta balada postala i pobjednička što će aktualizirati i problem ruske aneksije Krima, a time i stravična povijesna zbivanja. Naime, Rusija je s obrazloženjem da se na Krimu nalaze njene vojne baze prije dvije godine pripojila Krim svom teritoriju i zavladala njime. Procjenjuje se da je tijekom tog vremena s Krima deportirano oko 20.000 ljudi.
U svjetlu tih činjenica zanimljiva je poruka koja je voljom organizatora ili gledatelja poslana s ovogodišnjeg Eurosonga. Ukratko ona bi se mogla svesti pod nekoliko rečenica: zločin je zločin bez obzira na tko ga je, kada i u ime koga ili u ime koje ideologije počinio. Svaki zločin zaslužuje osudu, a žrtve dostojno obilježavanje i spomen. Ako se to ne dogodi, mira nema.
Civilizirani svijet upravo tako postupa. Osuđuju se zločinci, njihovo mjesto nije ni na kakvom tronu nego na dnu. Hrvatska je, nažalost, još uvijek iznimka. Nekako paralelno s održavanjem Eurosonga, Hrvatska je, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, obilježila obljetnicu stradanja Hrvata na Bleiburgu. Mjestu koje je postalo svojevrsnom metaforom svih hrvatskih stradanja od zločinačkih Titovih partizana 1945. iako je na samom Bleiburškom polju ubijen manji broj od oko 700.000 ljudi (ne samo vojnika nego i staraca, djece i žena) koji su se nalazili u izbjegličkoj koloni. Veći dio toga mnoštva svoje je živote skončao je na oko čak dvije tisuće masovnih stratišta u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji, od kojih su najveća stratišta u Teznom i na Kočevskom rogu, te na Maclju. Bleiburg je uzet kao simbol jer je riječ o mjestu na kojem se jedan dio hrvatskih vojnika pokušao probiti do britanske vojske, no oni su ih, kao što je poznato prepustili na milost ili nemilost Titovim partizanima. Ujedno austrijski Bleiburg je bilo mjesto na kojem se, za vrijeme trajanja komunističke diktature u bivšoj državi, jedino mogla odavati počast, zapaliti svijeća i gdje se moglo pomoliti za žrtve tog zločinačkog partizanskog čina.
Paralela između tragedije krimskih Tatara i hrvatskog Križnog puta nije slučajna. Oba zločina desetcima godina bila su skrivena. O njima se u komunističkim režimima SSSR-a, odnosno SFRJ-a nije smjelo ni pisnuti, a kamoli javno odati pijetet nedužnim žrtvama. I jedna i druga tragedija godinama su bile žrtve „povijesti“ koju su pisali pobjednički predstavnici totalitarnih režima. I jedna i druga tragedija godinama su bile zataškavane, relativizirane ili potpuno ignorirane.