U pozitivnim svjetskim trendovima i mi Hrvati istaknimo vlastitost
Ponedjeljak, 16. svibnja
Ušli smo u drugu polovinu mjeseca koji je u hrvatskome jeziku dobio ime po svibu, listopadnom grmu iz porodice drijenova što cvate bijelim cvjetovima, a toliko je jakih i dugačkih grana da se od njih prave i čvrsti štapovi. Štap, ne samo od sviba, najčešće je pomagalo pri hodanju, a ima i razne druge korisne pa i pogubne namjene. Ta imenica u svim civilizacijama ima i simbolička značenja, a podesna je pri tvorbi metafora, najvažnijega oblika pjesničkoga izražavanja. Bez nje, metafore, pjesničkoga jezika ne bi ni bilo, ona je osnova poetskoga organizma.
Kad to znamo, onda ćemo naš narod proglasiti pjesničkim narodom. Što više uranjamo u globalizaciju, a to ipak najvećma znači u tržišno gospodarstvo, komercijalizaciju, konzumerizam i tsl., to sve više čujemo: „Odnio sam gaće na štapu kad sam…“, „Stavili su mi/mu štap u kotače jer…“, „Spali smo na prosjački štap nakon…“
Pitam se, imamo li mi možda, poput, recimo, Kinezā, štap od breskvina drva pa da na početku svake godine pokušamo njime protjerati zle utjecaje od prije te ustrašiti nadolazeće. Koliko u tome uspijeva taj mnogoljudni narod ne znam, no znadem da je nas malo, i sve nas je manje, a zlih utjecaja je sve više. Ipak, premda smo, reklo bi se, na štakama, znam da su naši ljudi iz jaka, neslomljiva stabla, unatoč različitim prilikama i neprilikama, najčešće političkim.
Politika pripada vremenitome (svjetovnome) a moral nadvremenitome (duhovnome) redu. Vremeniti je red prolazan, nadvremeniti je pak stalan. Prvi je akcija, drugi je kontemplacija. Akcije nema bez kontemplacije koja ju nadahnjuje. Akcija je, dakle, plod stabla kontemplacije. Plod je prolazan, stablo je, uvjetno rečeno, stalno. Najplodnije je ono stablo koje je autohtono.
Nakon duga i preduga vremena, Hrvatska je sada u prilici da u šumi civilizacijskih ponuda prepozna svoje stablo: stablo koje se na olujnim stremenima vremena održalo usprkos i najoštrijim sjekačima u rukama gramzivih uljeza s raznih strana svijeta i, što je posve žalosno, nekih domorodaca. Osjećam da sam upravo, nekako spontano, utvrdio misao vodilju koja bi me trebala voditi u skidanju određenih strugotina s debla mojega životnog iskustva. Te bi strugotine mogle, nadam se, udovoljiti naslovu odjeljka ovoga tjednika za kulturu. Budući da se moram držati zadana opsega integralnog teksta i da je preda mnom još šest dana koji otvaraju svoj kljun, na ponedjeljak stavljam točku.
Utorak, 17. svibnja
Ante Starčević je znao reći da nije važno koliko novca čovjek ima, nego je važno kako njime gospodari. Time smo pozvani da ne radimo samo za egzistenciju, nego da radimo, i to najsavjesnije, na egzistenciji. Raditi na egzistenciji znači slijediti vrlinu i razum. Slijediti vrlinu i razum znači živjeti moralno. Živjeti moralno znači koračati čvrsto i s pouzdanjem u vlastite duhovne snage, a to vodi k stabilnome društvu koje znade odnjegovati svoje autohtono stablo.
„Moralna zajednica misaonih bića“ mladica je koju nam je Stjepan Radić povjerio na uzgoj kao autentičnu mogućnost da ostvarimo kršćanske ideale kojima se postojano utječemo već nešto više od trinaest stoljeća.
Ljubav, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, uzdržljivost… plod su duha preko kojega se dolazi do pravednosti, mira i radosti, a sve su to pretpostavke i za materijalno dobro.
„Do tjelesnoga dobra, ne dolazi se van kroz dobro duhovno“, riječi su Oca Domovine. Naplavine zla u našem su dobu, reći je, prekomjerne, pa je dobro nekako sve potisnutije a njega nam je spašavati slobodom i ljubavlju, samopoštovanjem koje vodi naravnome poštovanju drugoga i različitoga. U tome moramo biti određeni, jasni i djelotvorni. Jer biti na strani zla znači biti protiv života, ne samo tuđega nego i svojega. Time se gubi smisao svega. Da bi se taj besmisao izbjegao, valja se prikloniti praštanju, a to mogu samo istinski jaki, ne jaki iz materijalnoga bogatstva, nego jaki koji se znadu boriti protiv sveopće duhovne pustoši koju hrani pretjerana težnja k profitu, težnja koja osiromašuje sve više ljudi. Čak im truje i uskraćuje pitku vodu, a u slanoj oduzima život.
Srijeda, 18. svibnja
U malenom gradu Wadowice na rijeci Skawi u južnoj Poljskoj na današnji dan prije devedeset šest godina rođen je sv. Ivan Pavao II., čovjek koji je još za života izravnim izjašnjavanjem milijunā ljudi diljem svijeta zaslužio pridjevak Veliki.
Isticao je on uporno i uvjerljivo da se čovjek „očovječuje na trima razinama svoje čovječnosti: kao osoba, kao obitelj i kao narod“, a i to da je nacionalnost „način življenja čovječnosti“ te da kozmopolitizam „ne smije nijekati individualnost naroda.“
Nacija je, kako se mjerodavnim proučavanjima potvrđuje, složevina volje, inteligencije, izdržljivosti, požrtvovnosti, stalne težnje k pobjedi nad kaotičnim silama koje ju nagrizaju. Nacija je složevina kulture koja je – složit ćemo se s prosvijećenom antropološkom teorijom – korijen identiteta, potporanj opstanka, jer uključuje znanje, vjeru, umjetnost, pravo, običaje i sve druge stečene sposobnosti i navike čovjeka kao člana društva.