Osamsto metara koji će zauvijek promijeniti Hrvatsku
U Zagrebu je 21. svibnja pod geslom „Za život, obitelj i Hrvatsku“ održan prvi nacionalni hod za život. Oko 15 000 ljudi sudjelovalo je u programu, koji je uključivao hod od Trga kralja Tomislava do Trga bana Josipa Jelačića.
Od početka svoga postojanja čovjek nastoji otkriti istinu o sebi, svojem dostojanstvu i smislu svoga postojanja. Iako svijet stari, a iskustvo se ljudi povećava, čovjek još uvijek nije suglasan o istini o samom sebi. Zbog toga su i njegova prava često bila predmet sukoba mišljenja. Ponavljalo se to tijekom povijesti gotovo bez prekida, no nikada u toliko raširenoj mjeri kao u totalitarnim režimima u 20. st. u kojima su jedne skupine ljudi proglasile drugu bezvrijednom. Ipak, kroz obuhvatnu povijest trpećih i ugnjetavanih, čiji smo djelić tragične sudbine i nepravde uspjeli zabilježiti u povijesne knjige, popravljali smo svoje vrijednosne i etičke norme. No nažalost, zanemarivali smo pritom jednu drugu skupinu ljudi, kojoj su oduzeta sva prava, koja nema mogućnost govora i čiji glas nije moguće čuti. Riječ je o svim onim osobama koje su zbog kojekakvih razloga i opravdanja onih koji su nadmoćniji o njima odlučivati lišeni prava na život još u majčinoj utrobi.
Njihov glas bili su 21. svibnja sudionici 1. nacionalnog hoda za život, održanog u Zagrebu pod geslom „Za život, obitelj i Hrvatsku“. Oko 15 000 ljudi dostojanstveno je sudjelovalo u programu, koji je uključivao hod od Trga kralja Tomislava do Trga bana Josipa Jelačića.
Pobačaj nije ljudsko pravo
Pobačaj kao praksa zasvjedočen je još od staroga vijeka. U grčkome i rimskom društvu bilo je izazvanih pobačaja, pa Hipokratova prisega kaže: „Nikome ne ću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako ne ću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda.“ Potkraj 4. stoljeća, s judeokršćanskom civilizacijom, zabrana pobačaja ulazi u zakonodavstvo. Iako od 70-ih godina UN aktivno promiče pobačaj kao sredstvo kontrole broja stanovništva (premda dokumenti to ne navode izrijekom) u liječničkoj Ženevskoj prisezi iz 1948. stoji izjava: „Apsolutno ću poštivati ljudski život od samoga začetka. Niti pod prijetnjom ne ću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.“
Zagovaratelji prava na pobačaj navode kako je pobačaj ljudsko pravo i temelje to na nepotpunom tendencioznom tumačenju međunarodnog prava i odluke UN-ova odbora za ljudska prava (OLJP) o slučaju K. L. protiv Perua. Ne samo da pobačaj u tom slučaju nije proglašen ljudskim pravom, nego ga nijedan UN-ov odbor nema pravo učiniti ljudskim pravom, niti ga kao takvog potvrditi. Međunarodno pravo može se stvarati jedino putem ugovora ili običaja, a ne putem nadzornih tijela kakav je UN- ov odbor za ljudska prava, koji samo može davati preporuke državama članicama koje su potpisnice Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP). Na temelju Fakultativnog protokola MPGPP-a Odbor može, pod određenim okolnostima, razmatrati pritužbe protiv država potpisnica MPGPP-a i Fakultativnog protokola zbog eventualne povrede odredaba MPGPP-a. Upravo je to Odbor i učinio u slučaju K. L., kojoj je uskraćena mogućnost žalbe na odluku upravitelja bolnice koji je zaključio da ona ne ispunjava zakonske uvjete za pobačaj prema peruanskom pravu. Važno je napomenuti kako ne postoji nijedan ratificirani međunarodni dokument ili konvencija, ili sudska odluka koja bi obvezala bilo koju državu da prihvati mišljenje kako je pobačaj ljudsko pravo.