Panama i Kolumbija, egzotične zemlje velikih suprotnosti
Nakon tri prošlogodišnja službena putovanja u Španjolsku, Nizozemsku i Meksiko, te desetak dana osobnog boravka u Salamanci i Madridu, vrijeme je za odlazak u države u kojima nikada nisam bila. Ovoga puta, već tradicionalno krajem veljače, suprug i ja putujemo u Panamu i Kolumbiju. Možda se izbor nije činio previše sretan zbog terorističkog napada u Parizu u studenome prošle godine i epidemije zika virusa o kojoj se naveliko pisalo, ali nismo odustali…
Pustolovina počinje već na Plesu. Odjenula sam crne traperice sa zakovicama u kojima sam zbog njihove praktičnosti dosta proputovala, ali u našoj su zračnoj luci očito nabavili nove aparate za pregled putnika. I – zakovice su se oglasile. Ni prvi ni posljednji put (jednom sam se u Kairu vraćala pet puta jer sam na ruci imala metalnu narukvicu), ali ovoga je puta gotovo došlo do ozbiljnog „privođenja“. Tek nakon utvrđivanja da ne krijumčarim drogu u Kolumbiju i da nemam oružje kojim bih zaprijetila putnicima u pariškoj zračnoj luci, puštaju me da na miru otputujem.
Stižemo u Pariz – sigurnosne mjere koje provode Francuzi u zračnoj luci su detaljne, a zakovice, naravno, zvone. No, njihovi su djelatnici ljubazniji i vjerojatno iskusniji od naših. Nema privođenja.
Na let za Panama City ne čekamo dugo. Konačno krećemo na trotjedno opuštanje daleko od stresova koji su me pratili proteklih mjeseci. Želim što prije pobjeći. Doviđenja, Europo.
Do nas sjedi neki dugokosi mladić. Pitamo se zna li uopće nešto o Hrvatskoj jer sam na letovima u Latinsku Ameriku puno puta susretala ljude koji nisu imali pojma gdje je naša država. Ovoga puta nema problema; suputnik nam je Madžar i putuje u Kostariku. Kad smo mu rekli da idemo u Panamu, a zatim u Kolumbiju začuđeno nas je upitao: Kolumbija, kako to? Tamo je jako opasno, zar ne? Ne znamo, ali vidjet ćemo uskoro.
Let je dnevni, što znači da je i dugotrajniji jer ne možemo spavati. Razmišljam da je deset sati leta samo dva sata dulje od osmosatnog boravka na radnom mjestu i sve mi je puno lakše. Uz šampanjac koji uzimam kao aperitiv prisjećam se Mire Međimorca i našega putovanja u meksičku Guadalajaru dva tjedna nakon masakra u Parizu, kad se zadovoljstvo zbog puta u moju omiljenu zemlju miješalo s tjeskobom i tugom. Sada sam puno opuštenija i uživam u hrani, filmovima, razgovoru s mužem i našim suputnikom.
Panama
I… evo nas. Pred nama je grad Panama. Obavija nas vlaga i vrućina. Pada noć, a temperatura je oko 32 stupnja. U hotelu smo naručili vozača koji nas čeka. Dok nas vozi, slušam lagane ritmove neke karipske melodije i ugodno zavaljena na stražnjem sjedalu, promatram mnogobrojna svjetla velikog grada. Osjećam se sjajno. Pred nama je mnoštvo izazova.
Hotel je nov i moderan, izvrsnog položaja, soba prostrana a osoblje iznimno ljubazno. Silazimo u bar na laganu večeru. Uživamo u pilećim krilcima i umaku. Nazdravljamo čašom bijelog (čileanskog) vina.
Ujutro se budimo prepuni neke pozitivne energije. Zbog vrućina, ovdje se ljudi jako rano dižu; oko pet sati. Dan počinje obilnim doručkom koji osim klasičnih namirnica poput sira, narezaka ili jogurta obuhvaća i jela od piletine, junetine, rižu… Zbog topline i vlage, neprestano rade klima uređaji. Temperature u stanovima i uredima su i do petnaest stupnjeva niže od one vani. Usprkos vrućini, odlazimo u šetnju – želja nam je posjetiti ostatke staroga grada. No, malo smo se preračunali. Ruševine staroga grada su predaleko i previše je vruće, stoga svraćamo do jednoga trgovačkog centra na kavu. Razvidno je da tu kupuju ljudi boljeg imovinskog stanja. U gradu Panami sve podsjeća na život u SAD-u: što god se može, obavi se automobilom u što je moguće kraćem roku i bez puno šetnje. Iscrpljeni hodanjem po jakom suncu, vraćamo se u hotel. Ugovorili smo nekoliko putovanja tako da nas od sutra čeka naporan ritam.
Zbog vlage, vrućine i razlike u vremenu, zaspali smo već u osam sati navečer pa nam nije pretjerano teško ustati u pet i trideset. Na brzinu doručkujemo jer u sedam sati po nas stiže autobus koji prikuplja putnike po hotelima. Idemo ploviti po Panamskom kanalu. Voze nas do luke gdje čekamo brod. Ukrcavanje. Zauzimanje mjesta među mnoštvom Amerikanaca i vožnja brodom koja traje nekih pet sati. Plovidba je spora zbog gužve u Kanalu, prehlađena sam zbog nagle promjene klime i zbog klima uređaja koje ne podnosim, ali Panamski kanal se ne prepušta ni pod koju cijenu! Dok brod lagano klizi, razdragani putnici fotografiraju Kanal iz različitih perspektiva. Premda mi se Grad Panama sviđa, ne mogu ne zamijetiti goleme društvene razlike: s jedne je strane moderni američki grad nalik na Miami, a s druge jad i bijeda četvrti u kojima se stanovi doslovno raspadaju. Mislim da je čak i Kuba bolja premda je Havana jako zapuštena. No, vidimo i prašumu, umjetna jezera, prekrasnu prirodu… Nakon izleta, večeramo u hotelu meksičko jelo nachos odnosno tortilju punjenu piletinom.
Sutradan ujutro opet ustajanje u rane sate. Putujemo malim kombijem u Nacionalni park Chagres. S nama je i jedna simpatična američka obitelj. Znaju za Dubrovnik. I to je nešto! Kasnije nas priključuju većoj skupini u kojoj je mnogo Francuza. U kanuima plovimo rijekom Chagres do ulaza u prašumu. Zaista je dojmljivo – kanuom upravljaju Indijanci čije ćemo selo kasnije obići. Simpatični vodič nam kaže da nas vode do slapova gdje ćemo se moći okupati. Nismo se baš nešto pripremili za hodanje po divljini prepunoj vode. Neizbježno je močenje tenisica i šetnja u njima. Kad smo vidjeli te glasovite slapove odnosno to malo vode zbog koje ćemo čitav dan biti u mokrim tenisicama, htjeli smo ih sve skupa pozvati na naše Plitvice da vide što su pravi slapovi!
Nakon pustolovine po rijeci Chagres, vode nas u autentično indijansko selo. Razvidno je da se panamska vlada brine za svoje autohtono stanovništvo. Naši domaćini ne žive u selu koje su opremili za doček turista već u okolici, a mnogi pripadnici toga naroda studiraju na panamskim sveučilištima. Ponudili su nam objed koji se sastojao od ribe, pečenih banana i voća. Poglavica nam je održao govor na španjolskome i engleskom jeziku, a vodič je prevodio i na francuski. Ako smo preživjeli taj obrok koji smo uzimali neopranih ruku, ne moramo se više bojati nikakve zaraze. Da su nas u selu u potpunosti prihvatili, dokazali su i psi koji su lijeno ležali u hladovini – jedan od njih „obilježio je teritorij“ na ruksaku Francuza koji je sjedio do mene. Dok mi je on užasnuto govorio što se dogodilo, pas je mirno i ponosito otišao. Svi smo prasnuli u smijeh.
Za uspomenu na ovaj jedinstveni doživljaj, kupili smo suvenire – dvije mačke koje su izradili Indijanci. Prije povratak u hotel, navraćamo u obližnju samoposlugu po vodu koju pijemo u golemim količinama.
Panama je čudesna zemlja velikih suprotnosti. U to se uvjeravamo još jednom kad posjećujemo drugi grad po veličini i luku – Colón. Sada idemo sami. Agencija nam je poslala taksi. Jer, u taj grad ne šalju turiste. Tu ne idu čak niti Amerikanci koji se u Panami osjećaju kao kod kuće. Ali, idu oni koji žele dobro upoznati Latinsku Ameriku poput mene. Ne sjećam se jesam li u životu vidjela nešto gore! Grad je izgrađen bez ikakvog plana, prepun napola razrušenih kuća, oronulih pročelja i prljavštine. Nemamo potrebe izaći iz automobila. Primjećujemo da usprkos razvidnoj bijedi, gotovo svaki stan ima satelitsku antenu. Taksist nam objašnjava da se ne radi toliko o siromaštvu koliko o nemaru jer to, uglavnom crnačko stanovništvo, želi da im vlada sve napravi i osigura. Oni sami ne žele uložiti ni novčića u infrastrukturu.
Odlazimo dalje prema Kanalu da ga vidimo i s atlantske strane. Usput zamjećujemo još jedan grad – bijelci i bogatiji crnci izgradili su „svoj“ Colón na drugoj strani. Opasan je visokim ogradama sa žicom i strujom.
Još pod snažnim dojmom koji nam je izazvao Colón, krećemo u obilazak tvrđave San Lorenzo koja se nalazi u blizini. Mjesto odiše spokojem, a oplakuje ga tirkizno Karipsko more.