Važno je znati šutjeti i slušati
Ponedjeljak, 23. svibnja
Bosanski su franjevci 1990. godine ugovorom s hvarskim biskupom Slobodanom Štambukom na pedeset godina preuzeli župu Sućuraj na punti otoka Hvara. Kasnije su preuzeli brigu i o župama Bogomolje i Gdinj. Na prostoru spomenutih župa i danas su vrlo vidljivi i opipljivi tragovi i posljedice komunizma koji je u Hrvatskoj imao dvije bitne oznake: antiteizam i projugoslavensku orijentaciju. Tako sam jutros, nakon jutarnje mise u župnoj crkvi Sv. Jurja i doručka pošao u kratku šetnju do Punte na kojoj su helidrom i Svjetionik koji morskim plovilima nagovješćuje istočni početak otoka Hvara. Prolazim pokraj venecijanske Fortice, potom kraj obiteljskih kuća od kojih se neke ne blagoslivljaju i iz kojih sprovod do groblja ide bez svećenika. Iz jedne od tih kuća baka je bila vrlo pobožna i redovito je išla u župnu crkvu u čiju je preslicu, toranj, jedne noći udario grom i odbio jedno krilo velikoga kamena križa. To je bio povod da je sin te bake počeo ismijavati svoju majku što ide u crkvu i svakodnevno se moli Bogu. Sljedeće večeri grom je udario baš u njegovu kuću i nanio veliku štetu. Sin je ostao ustrajan u nevjeri.
Prolazim i kraj domova koje blagoslivljam. U nekoliko njih vidio sam ovogodišnji kalendar na čijoj je naslovnici slika Josipa Broza Tita. U jednoj od tih kuća, domaćica mi je na pitanje kako je, odgovorila: „Nikako, otkako mi je umrla moja majka i propala moja Jugoslavija, sve mi je umrlo i propalo.“ Kod svjetionika sam pogledao prema Suncu koje se visoko popelo na nebo i sa psalmistom zapavio: „Bože, daj da ovdašnji ljudi, a i svi drugi u našoj domovini Hrvatskoj, Tvojom svjetlošću Svjetlost vide!“
Tijekom dana stigle su nam Zahvalnice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije kojima ravnateljica s. Jelena Lončar zahvaljuje za sudjelovanje naših župa u akciji prikupljanja maslinovih grančica za Cvjetnicu pod nazivom „Maslinova grančica nade“.
Navečer sam s fra Augustinom, tri bosanske franjevke i pukom u župnoj crkvi Sv. Jurja na svibanjskoj pobožnosti; pjevamo pjesmu „Marijo, svibnja kraljice,“ molimo krunicu i slavimo večernju misu.
Utorak, 24. svibnja
Nakon jutarnje mise fra Augustin nas žurno vozi prema pedeset i pet kilometara udaljenom mjestu Vrisnik kod Jelse, na redoviti mjesečni susret svećenika Hvarskoga i Viškoga dekanata. Vozeći se krivudavom starom cestom prolazimo kroz župe Bogomolje i Gdinj te Zastražišće i Poljica u kojima još nema vodovoda. A kiša lijeva k’o iz kabla. U župnoj crkvi Sv. Antuna opata u Vrisniku, nakon moljenja Jutarnje i klanjanja pred Presvetim, u radnom dijelu susreta dekan i župnik Staroga Grada i Vrisnika don Ante Matulić čita zapisnik s prošloga susreta. Potom diplomant crkvenoga prava i član Crkvenoga suda u Splitu don Ante Rako govori o osmom poglavlju apostolske pobudnice pape Franje Amoris laetitia – Radost ljubavi kojom Papa, između ostalih, sve u Crkvi potiče na razumijevanje onih koji imaju bračnih poteškoća. Pobudnica je ocijenjena kao revolucionaran dokument, ali teško prihvatljiv i još teže ostvarljiv.
Nakon objeda žurimo prema Sućurju da bih na vrijeme stigao na trajekt. Potom stotinu kilometara vozim od Drvenika do Splita, odakle sam autobusom krenuo za Zagreb. Oko ponoći stižem u Zagreb i noćim u jednoj doseljeničkoj, zapravo prognaničkoj obitelji od Banje Luke. Razlog dolaska u Zagreb je sutrašnji sprovod moga sestrića Ilije Vujičića Šokare koji je umro od neizlječive bolesti.
Srijeda, 25. svibnja
Prije podne se kraj crkve Sv. Franje na Kaptolu nalazim s bratom Jurom, također bosanskim franjevcem, koji je autom stigao iz Rijeke. Posjetili smo obiteljsku televiziju Laudato s kojom fra Juro priprema svoju redovitu emsiju. Potom se vozimo prema Sesvetskoj Sopnici gdje su bosanski franjevci izgradili lijepu crkvu i samostan. Odatle sa župnim vikarom fra Stipom Karajicom idemo na groblje Markovo polje gdje je popodne bio sprovod sina naše pokojne sestre Ruže i pokojnog zeta Jake koji su rodili desetero djece. Pet njihovih sinova sudjelovalo je u obrani Hrvatske i hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini. Pokojni Ilija jedan je od njih. Stoga je ispraćen počasnim plotunima hrvatskih vojnika. Oni su Ilijinoj braći i sestrama predali hrvatsku zastavu koja je prekrivala njegove zemne ostatke. Sprovod sam vodio ja, a uza me su bili brat Juro i fra Stipo. On me dovezao do fratarske crkve i samostana u Sesvetskoj Sopnici gdje je iz Ruande stigao naš poznati misionar fra Ivica Perić. U večernjim satima s autobusnoga kolodvora u Zagrebu krenuo sam za Split, gdje sam prenoćio. U putu sam razmišljao kako je Domovinski rat u BiH i Hrvatskoj prouzročio teško ranjavanje jednoga sina moje sestre i zeta te njihovu smrt i tragičnu smrt i drugog njihova sina Ivice. Uz to u tri kotorvarošoke župe – Kotor Varoš, Vrbanjci i Sokoline – od prijeratnih oko 11 tisuća Hrvata danas živi samo oko 220 uglavnom starijih osoba. Ostali se još nisu vratili iz progonstva, jer ondje nema ni političke niti gospodarske sigurnosti. Tamo hrvatski domovi i gospodarski objekti sablasno zjape prazni, porušeni ili zapaljeni. Mnogih sela više uopće nema, kao ni cijele župe Sokoline.