Harmonija u bijelom
Skulpturalne instalacije i ambijenti Petre Kovačić nadovezuju se na bogatu i kompleksnu tradiciju europskog i američkog minimal-art-a i neokonceptualne umjetnosti, ali i naših Novih tendencija u svojim prvim začetcima. Ono što izdvaja radove ove mlade umjetnice jest čistoća koncepta, vrlo jasno definirano metaforičko-simboličko značenjsko polje radova, kao i uvjerljiva, sadržajna poruka koju odašilje prema promatraču. Petra Kovačić nije opterećena teorijskim aspektima djela – koji često zbunjuju promatrače – već je fokusirana na emotivne, mentalne i spiritualne kategorije umjetničkog djela.
U galeriji Idealni grad bjelinu galerijskog prostora ispunila je s tri morfološki različita rada, dvije instalacije / ambijenta i jednim objektom, odnosno, light-box instalacijom, koji se referiraju na teme atipičnih skulptorskih materijala, značenja svjetlosti unutar ideje trodimenzionalnog rada, problema krhkosti, neizvjesnog trajanja djela u vremenu, ali i ljudske egzistencijalne nesigurnosti.
U skulpturalnoj instalaciji „U nepoznato“ (2010.), umjetnica uvodi temu svjetla i sjene, reflektiranja značenjskog aspekta djela i izvan njegovih fizičkih granica putem sjene na zidu, kao i simbolike ljestvi, koje sugeriraju potrebu ljudskog kretanja za neistraženim, tajnovitim i nepoznatim prostorima i putevima, odnosno, pristup transcendentnim razinama postojanja. Ljestve simboliziraju susret neba i zemlje, motiva koji će se provlačiti u još jednom radu Petre Kovačić, objektu / light-box-u „Udah“ (2015.), gdje se osim delikatnih obrisa ljudskih pluća tematizira spiritualni prelazak preko brda / horizonta, dakle, simboličkih razina materije i onostranog. Sama umjetnica će reći kako „duboki udah i trenutak prije izdaha obećavaju olakšanje i otpuštanje“, a to je iskustvo vezano uz elemente vode i zraka podjednako, dakle, onoga što određuje osnovne parametre našeg postojanja na Zemlji. Skulpturalni ambijent „Krilo kuća“ (2013.) čini nam se poput polutransparentne membrane između dvije dimenzije, odnosno, metaforičke pregrade između intimnog i javnog, unutrašnjeg i vanjskog prostora. Ta skulpturalna intervencija ide za procesom otvaranja novih prostora – što je naglašeno odmakom od plohe – kako bi se u potpunosti izrazila ideja autorice o „ljudskoj težnji za istraživanjem i osvajanjem novih prostora, svjetova, ali i novih spoznajnih poimanja stvarnosti“, izvan sigurnosti vlastita prostora.