Historiografija ne počiva na dogmama a revizionizam je osnova svake znanosti
Amir Obhođaš je hrvatski povjesničar i arhivist, završio je dvopredmetni studij geografije i povijesti u Zagrebu. Kratko je radio kao prof. povijesti. Sudjelovao je u Domovinskom ratu kao pripadnik 144. brigade Hrvatske vojske. U Hrvatskom državnom arhivu zaposlio se 1999., u središnjem fotolaboratoriju, gdje je radio na poslovima sređivanja fotografskih zbirki i pripremi za mikrofilmiranje i digitalizaciju arhivskog gradiva. Godine 2005. imenovan je načelnikom odsjeka Mikroteke i fototeke i zamjenikom pročelnika Središnjeg fotolaboratorija u HDA. Magistrirao je na temu Kopnene postrojbe NDH na istočnom bojištu 1941. – 1943.
Kada je počelo Vaše zanimanje za fotografiju?
– Otkada i zanimanje za povijest. Kao i što sam naveo u uvodu moje posljednje knjige fotografiju visoko vrjednujem kao povijesni izvor i u svojim radovima uvijek nastojim uključiti što više fotografskog gradiva.
Vaša je definicija važnosti fotografije kao povijesnog izvora ili dokumenta sveobuhvatna i zanimljiva. Hoćete li je definirati i predočiti našim čitateljima?
– Na fotografiju ponajprije treba gledati kao nadogradnju izvorima u pisanom obliku. S tradicionalnim arhivskim gradivom fotografija se isprepliće i nadopunjuje čime nam pomaže stvoriti potpuniju sliku o događajima iz prošlosti.
No, fotografija može biti i „opasan“ povijesni izvor. Recite nam zašto i navedite nekoliko primjera zloporabe.
– Svakako, uzmite samo trenutak kada nastaje fotografija. Kut snimanja i cjelovitost njezine kompozicije određuje osoba iza fotografskog aparata, koja odabirom detalja i trenutka odlučuje o poruci koju će fotografija prenijeti. Primjerice, snimajući izbliza samo prve redove nekog političkog skupa fotograf i slikom može potkrijepiti navod da je skup bio “iznimno posjećen”. Tu dolazimo i do najčešćeg načina manipulacije fotografijom, navođenje krivog opisa ispod slike. Naime, sama fotografija ne sadrži podatke o trenutku kada je snimljena, imena prikazanih osoba i mjesta i slično, tako da se opisom samoj fotografiji lako može pripisati neistinit sadržaj. Sjetimo se samo kako su nakon pada Vukovara srpski mediji prikazivali fotografije civila stradalih tijekom opsade grada uslijed djelovanja JNA i paravojnih postrojba, a za koje su tvrdili da je riječ o Srbima koje su poklali “Ustaše”. Ovakve primjere manipulacije najčešće susrećemo u masovnim medijima, ali su prisutni i u historiografskim radovima. Zahvati u samu fotografiju poput retuširanja puno su rjeđi i vežemo ih ponajprije uz totalitarne režime. Fizičko uklanjanje protivnika i neistomišljenika redovito je pratilo i uklanjanje s fotografija, kao što su nekoć u antici i srednjem vijeku uništavani spomenici i freske omraženih vladara. Iako su ovakve intervencije pojavom digitalne fotografije i računalnih programa poput Photoshopa uvelike olakšali nekad mukotrpni posao retuširanja, danas se u dokumentarističkoj fotografiji rijetko susrećemo s ovakvim slučajevima i retuširanje je pojam koji se gotovo isključivo veže uz modnu fotografiju.
U netom objavljenoj fotomonografiji „Ustaška vojnica“, objavljenoj u nakladi Despot Infinitus, kao i prethodne dvije Vaše knjige o Ustaškoj vojnici, donosite brojne fotografije do kojih Vam nije bilo lako doći i opisati ih. U odabiru ste se vodili i sačuvanošću fotografija, jer niste bili u mogućnosti obuhvatiti sve postrojbe i njihove zapovjednike. Koliko Vam je vremena trebalo za prikupljanje fotografija i kakvi su bili Vaši kontakti s privatnim vlasnicima fotografija? Kakve su bile reakcije članova obitelji?
– Rad na monografiji o Ustaškoj vojnici trajao je više od dvije godine tijekom kojeg je prikupljeno mnoštvo fotografskog gradiva. Međutim, njihova tematska zastupljenost bila je vrlo neujednačena i to je temeljni razlog što sam se odlučio usredotočiti na one teme koje sam mogao što detaljnije obraditi i prikazati. Pri prikupljanju, odabiru i obradbi fotografija nesebičnu pomoć pružili su mi kolege i entuzijasti koji su spremno podijelili svoje spoznaje i gradivo iz osobnih zbirki ili bi me upućivali na dotad nepoznate izvore te im se ovom prilikom još jednom od srca zahvaljujem. Zahvalnost dugujem i osobama čiji su se bližnji nalazili u postrojbama oružanih snaga NDH i koji bi mi se često obraćali u nastojanju da saznaju nešto više o njihovim sudbinama te bi pri tome često podijelili uspomene i dokumente koje su uspjeli sačuvati. Nadam se da je ovo samo početak jednog ozbiljnijeg rada na sustavnom prikupljanju gradiva koje se nalazi u posjedu pojedinaca ili udruga ne samo u Hrvatskoj već i u iseljeništvu.