Slikati je sve što želim
Akademski slikar Tomislav Šilipetar diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 2014.; dobitnik je Rektorove nagrade 2013.
Gospodine Šilipetar, pripadnik ste najmlađe generacije hrvatskih slikara, prije dvije godine diplomirali ste na ALU, imate nekoliko samostalnih i skupnih izložbi iza sebe. Kako procjenjujete vrijeme provedeno na Akademiji? Koliko je utjecaj profesora važan i nazočan?
– Vrijeme na ALU mi je vjerojatno najbolje provedeno vrijeme jer sam za razliku od kolega pokušavao učiti od profesora. Pogotovo moram pohvaliti mentora Igora Rončevića koji je u mojem radu vidio nešto novo i podupirao me. Iako odbacujem okove akademizma, to će u meni ostati kao temelj svega što radim, ovoga trenutačnog i nekih novih ciklusa koji će tek doći.
Dobili ste Rektorovu nagrade za izvrsnost 2013.
– Točno, za doprinos umjetnosti među mlađom generacijom umjetnika. Za to ponovo mogu zahvaliti mentoru koji me je stalno ohrabrivao da idem dalje i ne puštam da me drugi sputavaju negativnim kritikama.
Imate iza sebe nekoliko samostalnih i skupnih izložba, očito pridajete značaj izlaganju i kontaktu s javnošću.
– Naravno. Izlaganje je veliki dio samog stvaranja. Podijeliti samu intimu s ljudima koji na sve gledaju novim pogledom i svježinom me uvijek iznenadi. I loša kritika je divan dar, jer pokazuje kako ljudi ipak reagiraju na stvaranje. Prvu izložbu je popratio HTV s malim intervjuom za Pola ure kulture gdje sam iako uplašen rekao mnogo o svojem stvaralaštvu u jednoj minuti…
Većinom radite u akrilu.
– Akril je meni osobno bio najbolje otkriće. Iako sam radio u ulju, akril mi je na trećoj godini otkrio čitavu novu dimenziju slikanja. Potpuno ide s mojim senzibilitetom koji se odnosi na nježnost samih premaza, lazurnost i vrlo nježnu paletu boja.
Volite teme poput samoće, izoliranosti i ljudske egzistencije.
– Točno. Nažalost, tu se sudaram s ljudima iz branše jer njih ne zanima tema nego starinski akademizam. Bit ću iskren jer me jako muči sam pristup stvaralaštvu… Sama izoliranost je duboko ukorijenjena i ja jesam slikar “samotnjak” što većini smeta. Ljudska egzistencija i tolerancija jest i više nego važna u današnjem svijetu, ali i dalje odbijaju moju tematiku pod izgovorom da je neprimjerena za široke mase. Govorim bez dlake na jeziku o HDLU-u i nekim nedavnim natječajima pod nazivima “tolerancija”… meni je sve to smiješno i žalosno, ali uvijek se nađe netko izvan same institucije tko prepozna bol, veselje i tugu unutar samih slika pa mi dodijele i izložbu na čemu sam vrlo zahvalan.