Tjelesnost i bestjelesnost ženskog akta
Izložbu su 17. svibnja u Galeriji “AZ” Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskoga slova otvorili povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Stanko Špoljarić te voditelj Galerije Stjepan Šešelj. Izložba će biti otvorena do 17. lipnja
Prikaz tijela uprisutnjena u njegovoj tjelesnosti, ali i bestjelesnosti oblici su umjetničke interpretacije ženskoga akta, motiva kojim je Romana Jagić izrazila svoj odnos prema ovoj „vječnoj“ temi. Dakako, popis onih koji su opredmetili sam pojam iskonske ljepote nema granica, kao i brojni načini kojima su umjetnici izrazili svoj doživljaj. I čini se da je sve rečeno. Ali Romana Jagić istinskim kreativnim nabojem pokazala je da je motiv neiscrpan. I to ne radi priklona nekonvencionalnim rješenjima, igri neke likovne i sadržajne dosjetke, već produbljivanju, uvjetno rečeno, klasične estetike, osmišljavajući autentičnu preobrazbu atraktivnog ishodišta. I na tom putu izmjenjivali su se stupnjevi opisnosti, od činjeničnog do slutnje, od tvarnosti do fluiditeta forme, nastajanja i traga nestajanja, ali uvijek postojanja. Romana je odabrala crtež, odrekla se boje i iznimnom suptilnošću doticala je volumen tjelesnog. Izbjegavajući i doslovnu čvrsnoću forme i privlačnu liričnost nalazeći svoju poetiku između krajnosti tumačenja, ozarenu silnicama putenosti kojima žena razgovara sa ženom.
Nesporna je crtačka vještina Romane Jagić kojom je neposrednošću i sigurnošću izvedbe gradila crteže, unoseći svojom osjetljivošću notu senzualnog kao nit poveznicu čitavog crtačkog opusa. Ponekad i zaiskri manji ili veći prizvuk erotskog, očekivano stanje sukladno motivu. Ipak, Romana, bilo da je riječ o pristupu psihogramske izravnosti ili postupnosti razradbe u oblikovanju figura, stavlja težište na unutarnji vitalitet, na pulsiranje forma kojim će se vanjsko integrirati sa smislom. A erotsko u svoj širini svog značenja sastavnica je života, upisano i u komorne Romanine crteže.
Linijama i mrljama građena je površina slika, osmišljena tekstura tkiva samih likova, ali i okolnog prostora, s likovnim aktivitetom svih dionica scene. I kod organičnosti akta, i „neutralne“ bjeline papira. Zadebljanjima i tanahnošću crtovlja ostvarena je motivska čitkost, s jednakovrijednom pratnjom mrljolikih nijansa sivog, masa utkanog svjetla i njegova bljeskovitog rasprostiranja u ukupnosti prizora. Rasponi tonskih pomaka kreću se kroz jeku oblika, gotovo od zgusnutosti crnog do transparentnih vrijednosti nježnih sivila, prožimanja s bjelinom, mekoći sfumaturnih udaljavanja. Koloristički segmenti tek simpatični su izleti jer punina tonskog, prepoznavanje bogatstva od crnog do bijelog, najbolje odgovara Romaninu umjetničkom senzibilitetu. Mijene tonskih intenziteta imaju svojevrsnu protutežu u različitosti pogleda na motiv i mjeri anatomske uvjetovanosti figura. Romana Jagić slobodno kadrira svaki crtež, odabirući intrigantne akcente, rijetko prikazujući kompletnu figuru. I taj koncept je i te kako dostatan jer je Romana konstantnom inventivnošću pokrenula lavinu vizura, s klimaksima na ljestvici od realističnog do ekspresivnog, poetičnog i zavodljivog, usklađujući crtačko tkanje koprene oblika i zbilju ljepote. Putokazi su to umjetničke znatiželje započete finesama obrisa figure, likovno razložno završene jasnoćom napetih opna. S izdancima i sintezom likovne čednosti i asocijativnosti „labirintične“ postave tijela, s podlogom epiderme i bez naslikanog inkarnata. Romana Jagić sugerira vrtlogom crteža punu „čujnost“ motiva na razini slojevitosti osobnih vizija i univerzalnih norma. Drugim riječima, bilježeći krivuljama linija i mišičjima mrlja ženski lik Romana osluškuje veličajnost stvorenog i s duhovne strane. Tako je i prividno nepretenciozna slika više od slike.