Zvone Boban kao Rudi Kralj
Hrvati su imali i imaju svoje predstavnike u samom vrhu svjetskoga nogometa
Hrvat, Zvonimir Boban, za puk: Zvone, desna je ruka Infantiniju. A, Infantini je novi predsjednik Međunarodne nogometne organzacije. Za javnost: FIFA. U stručnom stožeru. Onako visok, modiš i obleki u stavu u ogledu i pogledu, s bradicom koja vuče u hodnike zagrebačkog sveučilišta, povjesnik, nasmijan, preskočio je toliko toga. Čak, i Hrvatsku. A čekalo se ga. No, njegovi su putovi, očito, drugačije “iskolčeni”. Bio je, igračina, klasa, i njegov je, sada, posao – od najviše klase. Sam vrh svjetskog nogometa. Un Croata! Ima tu zveketa. Odbivši – smetnje na ekranu – premalo rječitosti u slučaju Josipa Šimunića. Kao historik treba znati da su izbori tajni, pa prema tome, ne treba mu javno označena “kuglica” (Milanović), kao što je bilo za “kervave” kraljevine Jugoslavije, na izborima tridesetpete ili tridesetosme: Maček – Jeftić, Maček – Stojadinović. Izbori su bili – javni. Ko nekadašnji klozet, na Jelcu! A novinari, poslije njih, objavili knjižice s popisom državnih službenika koji su glasovali za vladu! No, sad je tu neka nova priča. Visoka dužnost, kraj tolikih ljudi u FIFI. Njemu je dana najviša čast. Jer, Zvone,koji uistinu ima nogomet u malom prstu, kako je govorio njegov nogometni učitelj, Ivan Đalma Marković, bavi se, ne tehničkom stranom nogometa, ne. Onom najvišom: nogometnom ideologijom. On će prvi krenuti u obradbu Rusije, idućeg kandidata za organizaciju Mundiala. Sjest će sa samim Putinom. Igrao je nogomet za Ćirine Vatrene, u vezi s Robijem i Aljošom, u sredini i Šukerom u navali, bio je pojam mladosti i veleznanja u Dinamu. Sjećam se jedne njegove uštopane lopte, koja je padala, sa samih nebesa. Nemoguća, i njezino Zvonino sljepljivanje, vanjskim dijelom kopačke. Pred zapadom. Ludnica. Igrao je za “Crvene đavole” AC Milana. S Van Bastenom, Reikjardom i drugima. I bio inžinjer arhitekture tog elegantnog talijanskog kluba. Bio je tolika moć da je prestao, kad je bio najbolji. A, mogao je još, bar pet godina. Mirne duše. Takav je on. Zvone. Iz Bobanove Drage. A ta je draga, davala vitezove hrvatskoj vojsci i hrvatskom narodu (Rafel). Ja sam, na betonu maksimirskog stadiona, haklal sa Zvonom. Bilo je čak i nadmetanju u – tunelima. Pregled igre, opasno pucanje, s onim nesretnim golom, protiv Francuza kad mu je izgubljenu loptu Toure, zabio za 1- 1. A, poslije, taj isti tip, i za konačnih galskih 2-1. A, Hrvatska je bila, bolja! Čak je genijalni Zidane na trenutke bio je samo gledatelj na Saint Denisu. Ostao je zapisan. Upamćen. I, onda upitan: zašto ne, po preranom, kraju, u plavetni hrvatski svijet nogometa. Nije li čak kupil i “fajn” obleku za ministra športa. Nije prošlo. Šteta! Nije htio u trenere. Ni u HNS. Ali je zagazio perom u tu veliku čaroliju športskog novinarstva. Bio je u Nadzornom odboru “Športskih novostim”. Imao je pljesak kolega za svoje povremene kolumne, pisane sa samog terena, reklo bi se – iznutra! Bio je, na koncu, pojam u komentarima za talijanski sky-sport. Otvoren, čist. Objektivan. I – voljen. S nekim tezama Jergoviću koje nisu, nikom sjele. Ni meni. No, život piše svoje pjesme. Ali i – drame. I kad je pao Blatter a Infantini uzeo taj vrući kesten FIFE, pune korupcije, Zvone je, očito, ostvario svoj, negdje zacrtani put. To je, vjerujem, silni dobitak za hrvatski nogomet. I – šport. Mundialske visine, čisto zlato ulovio je još jedan Hrvat. Davne, sedamdeset osme.