Originalnost u premošćivanju tradicije i suvremenosti
U Galeriji Klovićevi dvori, 14. lipnja 2016., otvorena je retrospektivna izložba ‘Zlatko Prica – 100 godina (1916. – 2016.)’ i ostaje otvorena do 31. srpnja.
Iznimna uloga Zlatka Price u povijesti hrvatske umjetnosti druge polovine dvadesetoga stoljeća potvrđena je činjenica. Retrospektivna izložba donosi kroz odabir 145 radova pregled umjetnikova stvaralaštva te obuhvaća vremenski raspon od šezdeset godina. Zastupljena je svaka dionica: od formativnih početaka do slijeda ciklusa: Samoborski ciklus, Ljudi i plodovi, Plodovi zemlje, Tarski ciklus, Opatijski kišobrani, Žena.
Pricino originalno premošćivanje tradicije i suvremenosti najizravnije se očituje u prihvaćanju ljudske figure kao pogodne slikarske teme čijom sveobuhvatnom vizijom rekreira pojave rađanja, rasta, cvjetanja, bujanja i odumiranja te slijedi preobrazbu prirode same i dinamiku života, zemlje i kozmosa. U stilskom pogledu, Prica je snažno zahvatio u problematiku predočavanja (trodimenzionalnoga u plošnosti). Širinu epskoga zamaha i mitske tematike spojio je s prisnošću lirskoga odnosa prema okružujućim motivima koji su ga emotivno dodirivali. Djelo Zlatka Price ostaje trajnim poticajom raznim tumačenjima i nepresušnim izvorom užitka ljubiteljima likovnih umjetnosti. (Nikola Albaneže)
Umjetnik i akademik Zlatko Prica rođen je 26. lipnja 1916. u Pečuhu. Poslije završenog prvog razreda osnovne škole 1922. godine seli se s roditeljima u Zagreb, gdje se školuje. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, 1940. uz profesore Krstu Hegedušića, Omera Mujadžića i Ljubu Babića. Odmah po diplomiranju održao je vrlo zapaženu prvu samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, 1941. Uoči rata Prica je uhićen i interniran u logor Danica, kraj Koprivnice. Tada je začeta, u nizu crteža, grafička mapa “Ljudi iz logora Danica” (1947. godine). Godine 1943. odlazi na Žumberak u partizane. Sljedeće godine Prica zajedno sa slikarom Edom Murtićem izrađuje ekspresivne litografije ilustrirajući poemu “Jama” Ivana Gorana Kovačića.
Godine 1948. ostvaruje ranije dobivenom stipendijom putovanje u Pariz; 1952. odlazi u Indiju, a 1954. u Brazil. Za boravka u Indiji oduševio se freskama iz Ajante, napušta akademsku stečevinu tonskog slikanja i prostornog iluzionizma. Pročišćeniji odnos ritma i prostora te stilizacija začetak su Pricina autentičnog stila. Počevši od Samoborskog ciklusa (1953. – 1957.), potom Plodovi zemlje, Ljudi i plodovi (1957. – 1969.) i Anatomija prirode (1969. – 1971.) do Tarskog ciklusa (1971. – 1992.). Opus završava Opatijskim kišobranima i ciklusom Žena (od 1992. – 2003.).